Testament na obali Jadrana: Kad obitelj razdire srce
“Zar ti stvarno misliš da ti to pripada, Ivana?” glas moje sestre Mirele odjeknuo je kroz dnevni boravak, dok su svi pogledi bili upereni u mene. U ruci sam držala požutjeli bakinu testament, još uvijek ne vjerujući što piše: stan na Bačvicama, onaj s pogledom na more, ostavlja meni. Srce mi je tuklo kao ludo, ali ne od sreće – već od straha.
Moj brat Dario sjedio je na rubu kauča, stisnutih šaka. Otac je šutio, gledao u pod, a majka je nervozno vrtjela prsten na ruci. Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Nisam ja to tražila…” prošaptala sam, ali Mirela me prekinula: “Nisi tražila? Godinama si bila bakina mezimica! Sve si imala! Sad još i stan!”
Sjećanja su navirala – ljetni dani kad sam s bakom brala smokve u vrtu, kad mi je šaptala priče o svom djetinjstvu u Splitu, kad me tješila nakon svakog mog sloma. Nisam bila mezimica, bila sam jedina koja je dolazila. Dario je bio zauzet poslom u Zagrebu, Mirela svojim životom u Sarajevu. Ali sad su svi ovdje, spremni na borbu.
“Možda da popričamo kao ljudi?” predložio je otac tiho. Ali Mirela je već vadila papire iz torbe: “Imam ja svog odvjetnika. Ovo nije pošteno! Baka nije bila pri zdravoj pameti kad je pisala testament!”
Dario je prvi put progovorio: “Ivana, znaš da sam ja trebao taj stan. Imam troje djece. Ti si sama. Zar ti nije dosta što si sve ove godine živjela s njom?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ja sam bila uz nju kad joj je bilo najteže! Kad ste vi svi otišli, ja sam ostala. Nisam to radila zbog stana!”
Majka je ustala i tiho rekla: “Djeco, zar vas nije sram? Vaša baka bi se okrenula u grobu da vas vidi ovakve.” Ali nitko nije slušao. Svi su gledali mene kao krivca.
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na svjetla Splita i pitala se gdje sam pogriješila. Sutradan me nazvala teta Ljiljana iz Mostara: “Ivana, čujem da ste se posvađali zbog stana. Znaš, obitelj je važnija od svega…”
“A što ako obitelj boli više nego išta drugo?” pitala sam tiho.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mirela je slala poruke odvjetnicima, Dario nije razgovarao sa mnom, a majka je plakala svaku večer. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno sebična? Je li ljubav prema baki vrijedila svega ovoga?
Jednog popodneva došla mi je susjeda Marija: “Ivana, tvoja baka bi htjela da budeš sretna. Nije ti ostavila stan da se svađaš s obitelji. Možda bi trebala popustiti?”
Ali kako popustiti kad znam da sam jedina koja je bila uz nju? Kad znam da su svi drugi dolazili samo kad im je nešto trebalo?
Sjećam se zadnjih riječi koje mi je baka rekla prije nego što je otišla: “Ivana, život će te testirati. Ne daj da te slome.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala svoju obitelj kako se raspada zbog nekoliko kvadrata uz more.
Jedne večeri Mirela me zaustavila na hodniku: “Znaš što? Uvijek si bila bolja od nas u svemu. Sad imaš priliku pokazati koliko si velika – odreći se stana radi mira u kući.”
Pogledala sam je ravno u oči: “A što ako mir znači da zauvijek izgubim sebe?”
Dario mi je kasnije poslao poruku: “Ako zadržiš stan, više nisi moja sestra.”
Te riječi su me pogodile jače od svega. Sjedila sam na balkonu i gledala valove Jadrana kako udaraju o stijene. Pitala sam se vrijedi li išta više od obitelji – ili možda vrijedi sačuvati ono malo dostojanstva što mi je ostalo?
Na kraju sam odlučila – neću se odreći stana. Ne zbog tvrdoglavosti, nego zato što znam koliko sam dala i koliko sam izgubila da bih bila uz baku do kraja.
Obitelj me izopćila. Majka mi krišom šalje poruke, ali Dario i Mirela više ne razgovaraju sa mnom. Stan na Bačvicama sada je tih i prazan, ali svaki put kad otvorim prozor i udahnem miris mora, sjetim se bake i njezinih riječi.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam izabrala sebe? Ili možda tek sada prvi put živim svoju istinu?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li vrijedno žrtvovati sebe za mir u obitelji – ili ponekad moramo izabrati sebe, pa makar ostali sami?