Tata, ona mi je držala ruku na štednjaku…

“Tata, ona mi je držala ruku na štednjaku…” riječi su koje mi paraju srce svaki put kad ih se sjetim. Sjedio sam na hladnoj plastičnoj stolici u hodniku zagrebačke bolnice, gledajući u vrata iza kojih je moja mala Lana ležala, priključena na aparate. Telefon mi je zazvonio dok sam bio na poslu, u onoj staroj građevinskoj firmi kod Remize, i sve što sam čuo bio je paničan glas medicinske sestre: “Gospodine Kovačević, vaša kćerka je primljena s teškim opeklinama. Morate odmah doći.”

Sjećam se da sam istrčao iz ureda, ostavivši sve iza sebe, i jurio kroz grad kao lud. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno: gdje sam pogriješio? Kako je moguće da nisam prepoznao znakove, da nisam zaštitio svoje dijete? Moja supruga, Ivana, umrla je prije dvije godine, a ja sam ostao sam s Lanom. Bilo je teško, ali mislio sam da se snalazim. Kad sam upoznao Marinu, činilo se da je sve krenulo na bolje. Bila je nježna, pažljiva, pomagala mi je oko Lane, kuhala, čistila, čak je i Lanu vodila u školu kad sam morao raditi prekovremeno. Nikad nisam ni pomislio da bi mogla nauditi mojoj djevojčici.

Ali Lana je šutjela. Nikad se nije žalila, nikad nije rekla ni riječ protiv Marine. Tek sada, kad je ležala u bolničkom krevetu, s rukom zamotanom u debele zavoje, skupila je hrabrosti. “Tata, ona mi je držala ruku na štednjaku…” prošaptala je, a suze su joj klizile niz obraze. Osjetio sam kako mi se srce raspada. Kako sam mogao biti tako slijep? Kako nisam primijetio strah u njezinim očima, povučene pokrete, tihe uzdahe kad bi Marina povisila ton?

Sjećam se jedne večeri, prije par tjedana, kad sam došao kući ranije. Lana je sjedila za stolom, gledala u pod, a Marina je nešto mrmljala sebi u bradu. Kad sam ušao, oboje su se trgnule. “Sve je u redu, tata,” rekla je Lana, ali sada znam da nije bilo. Sada znam da je šutjela iz straha, da nije htjela da me povrijedi ili da izazove još gori bijes kod Marine.

U bolnici su mi rekli da su opekline ozbiljne, da će trebati mjeseci oporavka, možda i operacije. Socijalna radnica me pitala jesam li primijetio išta neobično kod Marine. Nisam znao što da kažem. Osjećao sam se kao najgori otac na svijetu. “Nisam… Nisam ništa primijetio…” promucao sam, a ona me pogledala s mješavinom sažaljenja i osude. “Gospodine Kovačević, vaša kćerka vas treba. Sada više nego ikad.”

Marinu su priveli. Nisam imao snage ni da je pogledam. Kad su je odvodili, okrenula se prema meni i hladno rekla: “Sve sam radila za tvoje dobro. Djeca moraju znati gdje im je mjesto.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedio uz Lanin krevet, držeći je za zdravu ruku. “Tata, hoćeš li me sada ostaviti?” pitala me tiho, a ja sam je privukao k sebi, obećavajući joj da je više nikada neću pustiti samu.

Noći su bile najteže. Sjedio sam u mraku, slušao njezino tiho disanje i razmišljao o svemu što sam propustio. Sjećanja su navirala: prvi dan škole, kad je plakala jer nije htjela ostati sama, rođendani koje sam zaboravio zbog posla, večeri kad sam bio preumoran da je pitam kako joj je bilo u školi. Sve te male stvari, svi ti propušteni trenuci, sada su mi se činili kao ogromne greške.

Jedne večeri, dok sam joj mijenjao zavoje, Lana me pogledala i šapnula: “Tata, hoće li me sada svi gledati čudno? Hoće li mi se smijati u školi?” Nisam znao što da joj kažem. Samo sam je zagrlio i rekao: “Ne, dušo. Ti si najhrabrija djevojčica na svijetu. Nitko nema pravo da ti se smije.” Ali znao sam da je svijet okrutan, da će djeca u školi postavljati pitanja, da će šaptati iza leđa.

Moja sestra, Sanja, dolazila je svaki dan u bolnicu. Donosila je voće, igračke, pokušavala nasmijati Lanu. “Moraš biti jak zbog nje,” govorila mi je. “Ne smiješ se slomiti sada.” Ali kako biti jak kad ti je srce slomljeno? Kako oprostiti sebi što nisi bio tu kad je tvoje dijete najviše trebalo tvoju zaštitu?

Jedne noći, dok sam sjedio uz Lanin krevet, začuo sam tiho kucanje na vratima. Bio je to moj otac, Stjepan, kojeg nisam vidio mjesecima. “Sine, čuo sam što se dogodilo…” rekao je tiho, sjedeći do mene. “Znam da misliš da si zakazao, ali nisi ti kriv. Nisi mogao znati.” Pogledao sam ga kroz suze i rekao: “Ali trebao sam znati. Trebao sam je zaštititi.”

“Svi mi griješimo, Damire,” rekao je. “Ali sada imaš priliku biti uz nju. To je najvažnije.”

Dani su prolazili, Lana se polako oporavljala. Počela je ponovno crtati, smijati se, iako je još uvijek imala noćne more. Ja sam se trudio biti bolji otac, slušati je, provoditi vrijeme s njom. Obećao sam sebi da više nikada neću dopustiti da se nešto slično dogodi. Ali krivnja je ostala, kao kamen na srcu.

Ponekad se pitam, dok gledam Lanu kako spava: može li se ikada oprostiti sebi za ovakvu pogrešku? Može li otac ikada zaboraviti da nije bio tu kad je najviše trebalo? Ili je to nešto što nosiš sa sobom cijeli život, nadajući se da će ljubav i vrijeme izliječiti rane koje si nenamjerno dopustio?

Što vi mislite? Može li se roditelj ikada iskupiti za ovakvu pogrešku, ili je to rana koja nikada ne zarasta?