Tata, kako se zovem?
“Tata, kako se zovem?” pitala sam ga tiho, dok su mu ruke drhtale iznad stare šalice kave. Pogledao me onim umornim očima, kao da traži odgovor negdje duboko u sebi, a onda je samo prošaptao: “Ti si moje malo čudo, Lejla.”
Ali ja sam znala da iza tog odgovora postoji nešto više. Oduvijek sam osjećala da u našoj kući lebdi neka neizgovorena istina, nešto što se šapuće kroz zidove kad misle da spavam. Mama, Sanja, uvijek bi mi nježno milovala kosu i govorila: “Sve će biti dobro, ljubavi.” Ali nikad nije rekla zašto tata noću sjedi na balkonu i puši jednu cigaretu za drugom, gledajući prema praznoj ulici naše male bosanske varoši.
Rođena sam u proljeće 1996., kad su svi još pokušavali zaboraviti rat. Tata je tada imao samo 23 godine, mama 21. Kažu da su me dobili iznenada, da su planirali otići u Njemačku čim se situacija smiri. Ali ja sam došla i sve promijenila. Nikad mi nisu rekli jesam li bila željena ili samo posljedica jednog trenutka slabosti i straha.
Sjećam se jedne večeri kad sam imala deset godina. Sjedili smo za stolom, a tata je bio nervozan jer je izgubio posao u lokalnoj tvornici. Mama je šutjela, gledala kroz prozor. Ja sam pokušavala biti nevidljiva, ali onda je tata podigao glas:
“Sanja, zar ti ne vidiš da nam ništa ne ide kako treba? Da nisam morao ostati zbog Lejle, sad bismo možda već bili u Zagrebu ili barem negdje gdje ima posla!”
Mama je tada prvi put zaplakala predamnom. Ja sam pobjegla u svoju sobu i plakala do jutra. Od tog dana, osjećala sam se kao teret.
Godine su prolazile, a ja sam rasla između njihovih svađa i pomirenja. U školi su me zadirkivali jer nisam imala markirane tenisice kao ostali. “Gle Lejle, uvijek ista jakna!” smijali su se dječaci iz razreda. Nisam im zamjerala – znala sam da moji roditelji nemaju novca za više.
Jednog dana, kad sam imala šesnaest godina, pronašla sam staru kutiju u ormaru. U njoj su bile fotografije mame s nekim muškarcem kojeg nisam prepoznala. Na poleđini jedne slike pisalo je: “Za Sanju, zauvijek tvoj – Emir.” Srce mi je stalo. Tko je Emir? Zašto nikad nisam čula za njega?
Te večeri nisam mogla spavati. Ujutro sam skupila hrabrost i pitala mamu:
“Mama, tko je Emir?”
Pogledala me kao da sam joj oduzela dah. Sjela je na krevet i počela pričati:
“Lejla, prije nego što sam upoznala tvog oca, bila sam zaljubljena u Emira. On je poginuo na početku rata. Mislila sam da nikad neću preboljeti taj gubitak… Onda sam upoznala tvog oca i pokušala krenuti dalje. Ti si došla kao iznenađenje – ali nisi bila greška. Nikad nemoj to misliti.”
Ali ja sam već osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam znala tko sam – dijete ljubavi ili dijete tuge?
Godinama kasnije, kad sam upisala fakultet u Zagrebu, pokušavala sam pronaći svoje mjesto pod suncem. Upoznala sam Ivana, mladića iz Osijeka koji je imao sličnu priču – roditelji su mu se razveli zbog novca i stalnih selidbi. Zbližili smo se jer smo oboje nosili teret prošlosti.
Jedne zime vratila sam se kući za praznike. Tata je bio još stariji, kosa mu je posijedila preko noći. Sjedili smo za stolom i šutjeli. Onda mi je rekao:
“Lejla, znaš… možda nisam bio najbolji otac. Nisam znao kako voljeti kad me sve oko mene podsjećalo na ono što sam izgubio. Ali ti si moje čudo jer si me naučila da ljubav nije planirana – ona se dogodi i promijeni te zauvijek.”
Tada sam prvi put oprostila sebi što sam rođena u pogrešno vrijeme, među ljudima koji su nosili previše rana.
Danas radim kao psihologinja u Sarajevu i pomažem mladima koji traže odgovore na ista pitanja koja su mene mučila cijeli život: Tko sam? Jesam li dovoljno dobra? Mogu li oprostiti svojim roditeljima?
Ponekad se uhvatim kako gledam stare slike i pitam se: Bi li moj život bio drugačiji da su moji roditelji imali više hrabrosti ili manje straha? Možemo li ikada zaista pobjeći od sjena prošlosti ili ih moramo naučiti voljeti?
Što vi mislite – jesmo li mi samo zbir odluka naših roditelja ili možemo sami izabrati tko ćemo postati?