Tata, kako mi je ime?

“Tata, kako mi je ime?” upitala je mala djevojčica, gledajući ga velikim, smeđim očima, dok je u rukama stiskala plišanog medu. Damir je zastao, pogled mu je na trenutak pobjegao kroz prozor, prema sivom, zagrebačkom nebu. “Ti si moj mali čudo,” odgovorio je tiho, gotovo šaptom, kao da se boji da će ga istina slomiti.

Sve je počelo jedne kišne večeri u Sarajevu, kad sam, još uvijek studentica, sjela s Lejlom na kavu. “Ma, hajde, šta ti fali? Damir je dobar dečko, ima posao, voli te. Šta je najgore što se može desiti?” smijala se Lejla, ne sluteći koliko će mi te riječi odzvanjati u glavi. Nisam joj tada rekla da već kasnim s menstruacijom. Nisam joj rekla da me strah izjeda iznutra, da mi se ruke tresu svaki put kad pomislim na budućnost.

Damir je bio sretan kad sam mu rekla. Ili je to barem dobro glumio. “Ma, super! Bit ćemo roditelji!” grlio me, ali sam osjećala kako mu srce lupa brže nego inače. “Jesi li sigurna da to želiš?” pitao me kasnije, kad smo ostali sami, bez svjedoka. “Ne znam, Damire. Ne znam ništa više. Samo znam da se bojim.”

Moji roditelji su bili šokirani. “Zar nisi mogla završiti fakultet prvo?” majka je plakala, otac je šutio, gledao kroz mene kao da sam prozirna. Damirova majka, gospođa Ljubica, došla je s kolačima i osmijehom, ali sam znala da joj nije drago. “Bit će to dobro, djeco. Samo vi slušajte starije.”

Prvi mjeseci trudnoće prošli su u magli. Povraćala sam, plakala, Damir je radio prekovremeno. “Moramo skupiti novac, znaš kako je s kreditima,” govorio je. “Znaš kako je u Zagrebu, ništa nije džabe.”

Jedne noći, kad sam bila u osmom mjesecu, probudila sam se u znoju. Damira nije bilo. Poslala sam mu poruku: “Gdje si?” Odgovorio je tek ujutro: “Bio sam kod prijatelja, gledali smo utakmicu.” Nisam mu vjerovala. Počela sam sumnjati, tražiti tragove po džepovima, mirisati mu košulje.

Rodila sam malu Emu u travnju, dok su vani cvjetale magnolije. Damir je bio uz mene, držao me za ruku, ali sam osjećala da je već tada bio daleko. Prvih nekoliko tjedana bio je pažljiv, donosio mi čaj, mijenjao pelene. Ali ubrzo je počeo kasniti s posla, dolaziti nervozan, šutljiv.

Jedne večeri, dok je Ema plakala, a ja nisam znala kako je umiriti, Damir je bacio ključeve na stol i viknuo: “Ne mogu više ovo! Nisam ja za ovo!” Pogledala sam ga, suze su mi tekle niz lice. “A ja mogu? Misliš da sam ja željela ovako?”

Nakon toga, sve je krenulo nizbrdo. Damir je sve češće izbivao, a ja sam ostajala sama s Emom. Moji roditelji su dolazili povremeno iz Sarajeva, ali nisu mogli ostati dugo. Damirova majka je dolazila, ali samo da mi kaže kako nešto radim pogrešno. “Ne držiš je dobro, vidi kako plače. Trebala si je dojiti, a ne davati bočicu.”

Jednog dana, dok sam hranila Emu, zazvonio je telefon. Bila je to Lejla. “Jesi dobro? Čujem da Damir nije doma često.” Nisam znala što da kažem. “Snalazim se. Nije lako, ali…” Glas mi je zadrhtao. “Znaš, nije sramota tražiti pomoć. Nisi sama, znaš to?”

Ali osjećala sam se sama. Noći su bile najgore. Ema bi plakala, ja bih plakala s njom. Gledala sam kroz prozor na tramvaje koji su prolazili, zamišljala kako ljudi unutra imaju svoje živote, probleme, ali barem nisu sami.

Jednog jutra, Damir je spakirao torbu. “Idem kod mame. Treba mi vremena da razmislim.” Nisam ga zaustavljala. Samo sam gledala kako zatvara vrata. Ema je spavala, a ja sam sjela na pod i plakala.

Dani su prolazili. Naučila sam kako smiriti Emu, kako je uspavati, kako je nasmijati. Počela sam pisati dnevnik, bilježiti svaki njen osmijeh, svaki novi zvuk. Moji roditelji su dolazili češće, pomagali koliko su mogli. Lejla je dolazila s kolačima i pričama iz Sarajeva. “Znaš, nisi ti jedina kojoj je teško. Ali ti si hrabra. Zbog Eme.”

Damir se povremeno javljao, pitao za Emu. Dolazio je rijetko, donosio igračke, ali nije znao kako je držati. “Tata, kako mi je ime?” pitala ga je jednom, a on je samo šutio. “Ti si moj mali čudo,” rekao je, ali sam znala da ne zna što bi drugo rekao.

Ponekad se pitam gdje sam pogriješila. Jesam li trebala čekati, završiti fakultet, biti mudrija? Ali kad pogledam Emu, kad mi se nasmije, znam da bih sve opet isto napravila. Jer ona je moje čudo, moj razlog da ustanem svako jutro, da se borim.

Ponekad, kad ostanem sama, pitam se: koliko nas ima ovakvih? Koliko nas je ostalo samo s djecom, s pitanjima i strahovima? Jesmo li mi zaista slabi, ili smo jači nego što mislimo? Što vi mislite – je li bolje biti sam i boriti se, ili ostati u vezi koja te guši?