Tajno šifrovano povjerenje: Noć kad sam spasila Lejlu
“Mama, možeš li doći po mene?” – glas moje Lejle bio je tih, ali nešto u njemu nije bilo kako treba. Sat je pokazivao 22:47, a ja sam upravo završavala suđe u kuhinji. Srce mi je preskočilo. Lejla nikada ne zove tako kasno, pogotovo ne s nepoznatog broja.
“Gdje si, dušo?” pokušala sam ostati smirena, ali ruke su mi drhtale. S druge strane čula sam šumove, kao da je netko pored nje. “Kod Nine sam, ali… možeš li doći odmah?” – ponovila je, ali nije izgovorila našu tajnu riječ. To je bila naša mala igra još otkad je krenula u školu – ako se ikad nađe u nevolji, trebala bi reći ‘šipak’. Samo tada bih znala da je sve u redu.
“Lejla, reci mi našu riječ,” prošaptala sam, nadajući se da griješim. Tišina. Čula sam kako netko šapuće nešto na drugom kraju linije. “Mama, požuri…”
Noge su mi se odsjekle. U tom trenutku, moj muž Dario ušao je u kuhinju s pivom u ruci, mrzovoljno gledajući televizor iz dnevne sobe. “Ko te zove ovako kasno?” upitao je bezvoljno.
“Lejla… nešto nije u redu!” rekla sam panično. Dario je odmah spustio bocu i prišao mi. “Daj mi telefon!”
Ponovno sam prislonila slušalicu na uho. “Lejla, reci mi našu riječ!” ponovila sam odlučno. S druge strane začuo se muški glas: “Sve je u redu, gospođo. Vaša kćerka je samo malo uznemirena. Možete doći po nju kod Nine.”
Dario mi je istrgnuo telefon iz ruke i počeo vikati: “Ko ste vi? Gdje je moja kćerka?”
Veza se prekinula. U tom trenutku osjećala sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Dario je već grabio ključeve i vikao: “Oblači se! Idemo odmah!”
Dok smo jurili kroz noćne ulice Sarajeva, srce mi je tuklo kao ludo. Dario je vozio prebrzo, a ja sam pokušavala dobiti Ninu na telefon. Nitko se nije javljao. U glavi su mi prolazile najgore slike – Lejla sama, uplašena, možda s nekim ko joj želi zlo.
Kad smo stigli pred Nininu zgradu, sve je bilo tiho. Nigdje nikoga. Dario je izletio iz auta i počeo zvoniti na portafon. Nitko nije odgovarao. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – Lejlin broj.
“Mama… gdje si?” – ovaj put to je bio njen pravi glas, prepun suza.
“Lejla! Gdje si? Jesi li dobro?”
“Kod Nine sam… ali nisam te zvala! Spavala sam… tek sad sam vidjela propušten poziv od tebe!”
Krv mi se sledila u žilama. Netko se lažno predstavio kao moja kćerka i pokušao nas namamiti! Dario me pogledao s nevjericom i bijesom: “Netko nas prati! Netko zna gdje nam dijete izlazi!”
Te noći nismo spavali. Lejlu smo odmah doveli kući i zaključali sva vrata. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, a ona je drhtala dok joj je Dario objašnjavao koliko je važno uvijek koristiti našu tajnu riječ.
“Mama, mislila sam da se to događa samo drugima… Nisam znala da neko može biti toliko zao,” jecala je.
Pokušala sam biti jaka zbog nje, ali kad sam ostala sama u kupaonici, slomila sam se. Plakala sam tiho da me ne čuju – od straha, bijesa i nemoći.
Sutradan smo otišli na policiju. Inspektorica Jasmina nas je pažljivo slušala i zapisivala svaki detalj. “Ovakve prevare su sve češće,” rekla nam je ozbiljno. “Dobro ste postupili što ste imali tajnu riječ. To vam je spasilo dijete.”
Dani su prolazili, ali strah nije nestajao. Lejla više nije sama išla nigdje bez da nam javi gdje ide i s kim je. Dario se povukao u sebe, postao još šutljiviji nego prije, a ja sam svaku noć provjeravala jesu li vrata zaključana tri puta.
Jedne večeri, dok smo sjedile same u sobi, Lejla me pitala: “Mama, hoće li ikad opet biti kao prije? Hoću li moći vjerovati ljudima?”
Nisam znala što da joj odgovorim. I meni su te noći nestale iluzije o sigurnosti i povjerenju.
Ali jedno znam – nikad više neću podcijeniti snagu malih porodičnih pravila i povjerenja koje gradimo godinama.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da nismo imali našu tajnu riječ? Koliko smo zapravo sigurni u svijetu koji se mijenja brže nego što možemo zamisliti?