Tajna u omotnici: Što sam zapravo dobio od šogora?
“Drži ovo, molim te. Samo ti mogu vjerovati,” šapnuo je Adnan, izbjegavajući moj pogled dok mi je gurao omotnicu u ruku. Kiša je lupala po prozoru, a u dnevnoj sobi mirisalo je na svježe kuhanu kafu koju je Amra, moja supruga, upravo donijela iz kuhinje. Pogledao sam omotnicu – debela, s rubovima izlizanim od čestog držanja. Srce mi je brže zakucalo.
“Šta je ovo, Adnane?” pitao sam tiho, pazeći da Amra ne čuje. Nije odgovorio odmah, samo je slegnuo ramenima i pogledao prema vratima.
“Samo… treba mi usluga. Znaš da uvijek vraćam. Ovo je za novi posao, ništa ilegalno, kunem se. Samo… ne pitaj previše.”
Nisam bio naivan. Znao sam da Adnan voli riskirati, ali nikad nisam mislio da će me ovako uvući u svoje igre. Amra i on su odrasli sami nakon što im je otac poginuo u ratu, i uvijek su bili nerazdvojni. Njihova bliskost me često tješila, ali ponekad i plašila – kao da sam ja uvijek bio treći kotač u njihovoj vezi.
Te noći nisam mogao spavati. Omotnica je stajala na mom noćnom ormariću, kao tempirana bomba. Ujutro sam je otvorio – unutra je bilo 20.000 eura, uredno složenih u hrpe po 500. Nisam znao što da radim. Nisam mogao pitati Amru, a nisam mogao ni vratiti novac Adnanu bez objašnjenja.
Tjedni su prolazili. Adnan se nije javljao, a Amra je sve češće spominjala kako joj brat ne odgovara na poruke. Počeo sam primjećivati njenu zabrinutost – češće bi zurila kroz prozor, nervozno grizla usnicu dok bi kuhala ručak.
Jednog dana, dok sam sjedio u kafiću s prijateljem Ivanom, nisam izdržao:
“Ivane, šta bi ti napravio da ti šogor ostavi toliki novac bez objašnjenja?”
Ivan me pogledao ispod oka: “Brate, to smrdi na probleme. Jesi siguran da nije nešto mutno?”
Nisam imao odgovor. Počeo sam istraživati Adnanove poslove – pitao sam zajedničke prijatelje, guglao njegovo ime, čak sam jednom otišao do njegove stare firme u Sarajevu. Svi su govorili isto: “Adnan je dobar dečko, ali voli rizikovati. Nekad previše.”
Jedne večeri Amra je došla kući uplakana.
“Nedžade, Adnan mi se javio! Kaže da mora otići iz zemlje na neko vrijeme… Ne želi reći zašto!”
Osjetio sam kako mi se želudac okreće. Te noći priznao sam joj za omotnicu.
“Zašto mi nisi rekao?!” vrisnula je kroz suze. “Zar misliš da bih ga pustila da te uvuče u svoje probleme?”
“Nisam znao što da radim! Bojao sam se za tebe… za nas!”
Dani su prolazili u napetosti i tišini. Amra me izbjegavala, a ja sam sve više tonuo u paranoju. Što ako je novac prljav? Što ako nas netko prati?
Jednog jutra zazvonio je telefon. Nepoznat broj iz Mostara.
“Gospodine Nedžade, ovdje inspektorica Lejla Kovačević iz MUP-a. Moramo vas zamoliti da dođete na razgovor vezano uz gospodina Adnana Hadžića.”
Ruke su mi se tresle dok sam spuštao slušalicu. Amra me gledala blijedo.
Na policiji su mi rekli ono čega sam se najviše bojao – Adnan je bio pod istragom zbog utaje poreza i sumnjivih transakcija preko granice. Novac koji mi je dao bio je dio te istrage.
“Gospodine Nedžade, jeste li znali za porijeklo tog novca?”
“Ne… dao mi ga je bez objašnjenja. Mislio sam da mu samo treba pomoć…”
Vratio sam se kući slomljen. Amra me čekala na vratima.
“Šta su rekli?”
“Adnan je pobjegao iz zemlje… Policija traži njega i novac. Mi smo sada pod istragom.”
Sjeli smo na pod hodnika i dugo plakali zajedno.
Prošli su mjeseci dok se situacija nije smirila. Novac smo predali policiji, a ja sam morao dokazivati svoju nevinost na sudu. Amra i ja smo prošli kroz najteže razdoblje našeg braka – povjerenje između nas bilo je poljuljano kao nikad prije.
Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla grada, Amra je tiho rekla:
“Znaš… uvijek sam mislila da obitelj znači bezuvjetno povjerenje. Ali možda ipak trebamo postaviti granice – čak i prema onima koje najviše volimo.”
Pogledao sam je i upitao:
“Jesmo li mogli drugačije? Jesmo li trebali više vjerovati jedno drugome ili manje vjerovati drugima? Može li ljubav preživjeti kad istina zaboli više od laži?”
Što vi mislite – gdje završava povjerenje, a počinje naivnost?