Tajna koja je uništila moju obitelj – Ispovijest jedne žene iz Zagreba
“Ivana, ne možeš ti to razumjeti!” povikala je svekrva Ružica, tresući rukama dok je stajala nasred kuhinje. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi drhte dok stežem šalicu kave. Dario je sjedio za stolom, spuštenih očiju, šutke, kao da ga se sve ovo ne tiče. “Ne možeš razumjeti što znači biti majka!” nastavila je Ružica, a meni su suze navrle na oči.
“Ali ja bih dala sve da postanem majka!” viknula sam, glasom koji mi je pukao od bola. “Godinama pokušavam, godinama idem na preglede, pijem lijekove, trpim bolove… A vi mi govorite da ne mogu razumjeti?”
Tišina je pala na kuhinju. Samo je sat na zidu otkucavao sekunde. Pogledala sam Darija. “Reci mi istinu. Molim te.”
Dario je podigao pogled, oči su mu bile crvene. “Ivana… oprosti. Nisam znao kako ti reći.”
“Što mi reći?”
Ružica je uzdahnula i sjela nasuprot mene. “Dario… on ne može imati djecu. To znamo već godinama.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve one godine pokušavanja, svi neugodni pregledi, svi pogledi sažaljenja od strane Ružice… Sve je bila laž. Oni su znali. Znali su i pustili me da vjerujem da je problem u meni.
“Zašto? Zašto ste mi to napravili?” prošaptala sam.
Dario je slegnuo ramenima, glas mu je bio tih: “Bojali smo se da ćeš otići. Da ćeš nas ostaviti. Mama je rekla da ćeš možda pristati na umjetnu oplodnju ili usvajanje ako misliš da je problem u tebi…”
“Znači lagali ste mi! Godinama!”
Ružica je stisnula usne: “Ti si dobra cura, Ivana, ali obitelj je najvažnija. Nismo htjeli da se Dario osramoti pred tobom i pred cijelim susjedstvom. Znaš kakvi su ljudi ovdje – odmah bi počeli pričati…”
Nisam mogla vjerovati što čujem. U tom trenutku sam shvatila koliko sam sama. Moja vlastita obitelj – mama i tata – umrli su prije nekoliko godina u prometnoj nesreći kod Karlovca. Dario i Ružica su bili sve što sam imala.
Te noći nisam spavala. Ležala sam na kauču u dnevnoj sobi, zureći u strop, slušajući kako Dario tiho plače u spavaćoj sobi. Ujutro sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Maje.
Maja me dočekala raširenih ruku: “Ivana, ne mogu vjerovati! Kako su mogli?”
Sjele smo na balkon s pogledom na Savu, a ja sam joj ispričala sve – svaku laž, svaki trenutak sumnje koji sam godinama ignorirala.
“Znaš što je najgore?” rekla sam kroz suze. “Osjećam se kao budala. Kao da sam cijelo vrijeme bila slijepa. Svi su znali osim mene! Čak mi je i susjeda Ljubica jednom rekla: ‘Ivana, možda nije do tebe…’ A ja sam joj se smijala u lice!”
Maja me zagrlila: “Nisi ti kriva ni za što. Oni su te izigrali. Ali sad moraš misliti na sebe. Što ćeš dalje?”
Nisam znala odgovoriti na to pitanje. Dani su prolazili u magli – išla sam na posao u jednu malu knjižaru u centru Zagreba, vraćala se kod Maje i pokušavala pronaći smisao u svemu što se dogodilo.
Jednog dana Dario me nazvao: “Ivana, možemo li razgovarati? Molim te…”
Pristala sam na kavu u parku Maksimir. Sjedili smo na klupi pod krošnjama drveća.
“Znam da nema opravdanja za ono što smo napravili,” rekao je tiho. “Ali volim te. Ne mogu zamisliti život bez tebe. Možemo pokušati usvojiti dijete… ili otići na terapiju zajedno… Samo nemoj otići zauvijek.”
Pogledala sam ga – čovjeka kojeg sam voljela više od svega na svijetu, ali koji me izdao na najgori mogući način.
“Dario, nije stvar u djetetu,” odgovorila sam. “Stvar je u povjerenju. Kako da ti opet vjerujem? Kako da vjerujem bilo kome nakon ovoga?”
Vratio se kući slomljen, a ja sam ostala sjediti još dugo nakon što je otišao, gledajući djecu kako se igraju na travi.
Tjedni su prolazili. Ružica mi je slala poruke – isprike, molbe da se vratim, prijetnje da ću ostati sama cijeli život ako ne oprostim Dariju.
Jedne večeri vratila sam se u naš stan po preostale stvari. Ružica me dočekala na vratima:
“Ivana, molim te… Dario ne jede, ne spava… Uništila si mu život!”
Pogledala sam je ravno u oči: “Ne, gospođo Ružice. Vi ste uništili naš život kad ste odlučili lagati mi godinama. Ja samo pokušavam preživjeti ono što ste mi napravili.”
Otišla sam bez osvrtanja.
Sada živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Još uvijek radim u knjižari i svaki dan gledam ljude kako dolaze i odlaze – parove s djecom, starije gospođe koje kupuju knjige za unuke, studente koji traže skripte za ispite.
Ponekad se pitam hoću li ikada više moći nekome vjerovati ili voljeti kao prije. Je li moguće ponovno izgraditi život kad ti ga oni najbliži sruše do temelja?
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Kako ponovno vjerovati nakon izdaje koja dolazi iz vlastite obitelji?