Tajna Dobročiniteljica iz Travnika: Priča o Nadi i Obitelji
“Mama, ima li danas nešto za doručak?” – glas mog sina Ivana odjeknuo je kroz hladan stan dok sam pokušavala zagrijati vodu na staroj peći. Pogledala sam ga i srce mi se steglo. Imao je samo deset godina, a već je previše puta osjetio što znači glad. “Bit će, sine, samo da voda prokuha,” slagala sam, pokušavajući sakriti suze.
Tog prosinačkog jutra Travnik je bio prekriven snijegom, a ja sam osjećala težinu svakog koraka dok sam izlazila po drva. Nije bilo lako otkako nas je muž, Emir, napustio prošle godine. Otišao je u Njemačku tražiti posao, ali od tada ni glasa ni novca. Ostala sam sama s dvoje djece i bolesnom majkom. Moja sestra Sanja dolazila bi povremeno, ali više da me podsjeti koliko sam nesposobna nego da pomogne.
Dok sam skupljala drva ispred kuće, pogled mi je pao na nešto neobično – bijela omotnica na pragu. Zastala sam, srce mi je zalupalo. U Travniku se brzo šire priče, ali ovo nije bila obična pošta. Na omotnici je pisalo samo: “Za Nadu.”
Ušla sam unutra i otvorila omotnicu drhtavim rukama. Unutra je bilo 500 maraka i kratka poruka: “Ne gubi nadu. Dobro se uvijek vrati.” Suze su mi potekle niz lice. Nisam znala tko bi to mogao biti. Prva pomisao bila mi je susjeda Ljiljana, ali ona jedva spaja kraj s krajem. Možda teta Ruža iz crkve? Ili možda netko sasvim nepoznat?
Ivan je dotrčao do mene: “Mama, što je to?”
“Ništa, sine… Samo malo sreće,” odgovorila sam i privukla ga k sebi.
Te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam uz prozor i gledala snijeg kako pada. Razmišljala sam o svemu što nas je snašlo – o Emiru koji se nije javljao mjesecima, o majci koja je sve slabija, o Sanji koja mi stalno predbacuje što nisam otišla u Zagreb kao ona. U Travniku nema posla za žene poput mene. Radila sam u pekari dok nisu zatvorili zbog dugova. Sada čistim po kućama kad me tko pozove.
Sutradan sam otišla do trgovine s novcem iz omotnice. Kupila sam brašno, mlijeko, malo mesa – prvi put nakon dugo vremena djeca su jela topli ručak. Majka me gledala suznim očima: “Nado, tko ti je pomogao?”
“Ne znam, mama. Ali netko misli na nas,” odgovorila sam.
Narednih dana počele su kružiti glasine po mahali. Netko je vidio nepoznatu ženu kako ostavlja nešto pred našom kućom rano ujutro. Ljiljana mi je šapnula: “Kažu da imaš dobročiniteljicu! Jesi li saznala tko je?”
“Ne znam, Ljiljo. Samo se nadam da će biti dobro,” rekla sam tiho.
Ali nije sve išlo glatko. Sanja je došla iz Zagreba za Božić i čim je ušla u kuću počela je: “Opet si primila milostinju? Zar nemaš ponosa? Što će ljudi reći?”
“Sanja, djeca su gladna! Ne mogu više sama!” povikala sam prvi put nakon dugo vremena.
“Da si otišla sa mnom u Zagreb, sad bi imala posao! Ali ti si uvijek bila tvrdoglava!”
Majka je pokušala smiriti situaciju: “Djevojke, dosta! Ovo nije vrijeme za svađu!”
Sanja me pogledala s prijezirom: “Sramota! Ja radim dva posla da preživim, a ti čekaš da ti netko ostavi novac na pragu!”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o Sanjinim riječima. Možda sam stvarno pogriješila što nisam otišla iz Travnika kad sam imala priliku. Ali kako ostaviti majku samu? Kako djecu izvući iz škole?
Sljedećih tjedana omotnice su nastavile stizati – uvijek ista poruka, uvijek isti iznos. Počela sam se osjećati kao da imam anđela čuvara. Djeca su opet imala tople jakne, majka lijekove.
Jednog dana odlučila sam ostaviti poruku ispod otirača: “Tko god da ste, hvala vam što ste nam vratili vjeru u ljude.” Nisam očekivala odgovor.
Ali nekoliko dana kasnije pronašla sam novu poruku: “I ja sam nekad bila na vašem mjestu. Samo nastavite dalje.” Tada sam shvatila – ova osoba zna što znači boriti se s neimaštinom i usamljenošću.
Počela sam više razgovarati s ljudima oko sebe. Primijetila sam da nisam jedina kojoj treba pomoć – susjed Mehmed izgubio je posao u tvornici, Ljiljana se razboljela, a teta Ruža živi sama s malom penzijom. Počeli smo dijeliti ono malo što imamo – kruh, priče, osmijehe.
Jednog dana Ivan me pitao: “Mama, misliš li da ćemo ikad saznati tko nam pomaže?”
Pogledala sam ga i rekla: “Možda i ne moramo znati. Važno je da znamo kako dobrota postoji i da je možemo širiti dalje.”
Sanja se polako počela vraćati u naš život. Vidjela je promjenu u meni – više nisam bila ona slomljena žena koju je ostavila prije godinu dana. Počela mi je pomagati oko djece i majke kad god bi došla iz Zagreba.
Prošlo je nekoliko mjeseci i život nam se polako popravljao. Naučila sam cijeniti male stvari – šalicu toplog čaja, smijeh djece, podršku susjeda. I dalje ne znam tko je moja dobročiniteljica iz Travnika, ali naučila sam da ponekad nije važno znati ime osobe koja ti pomogne – važno je znati da nisi sam.
Ponekad se pitam: Koliko nas još hoda ovim ulicama noseći svoje brige u tišini? Koliko nas čeka svoje malo čudo na pragu?