Tajna Dobročiniteljica iz Travnika: Priča o Nadi i Obitelji

“Mama, opet nema struje!” viknula je Lejla iz hodnika, dok sam pokušavala zagrijati vodu na staroj plinskoj peći. Pogledala sam prema prozoru, gdje su se pahulje lijeno spuštale na dvorište naše trošne kuće u Travniku. Srce mi se stegnulo – opet nisam uspjela platiti račun na vrijeme.

“Znam, dušo. Sad ću ja…” pokušala sam smiriti glas, ali Lejla je već znala istinu. Nije to prvi put da sjedimo u mraku, grlimo se pod dekama i čekamo da prođe još jedan dan bez topline i svjetla. Moj muž, Emir, već mjesecima traži posao otkako je tvornica zatvorena. Ja čistim po kućama kad god me netko pozove, ali to nije dovoljno za nas četvero.

Te večeri, dok su Lejla i mlađi brat Tarik crtali po zamagljenom prozoru, Emir je sjedio za stolom i šutio. Osjećala sam njegovu nemoć kao kamen na prsima. “Možda bi mogao otići kod Amira, pitati ga za onaj posao u skladištu?” tiho sam predložila. Pogledao me s gorčinom: “Neću više nikome moliti. Dosta mi je toga.”

Zavladala je tišina. Znala sam da ga boli ponos, ali što nam drugo preostaje? Sutradan sam rano ustala da odnesem smeće i tada sam ugledala omotnicu na pragu. Bila je bijela, bez adrese ili imena, samo jednostavno: “Za vas.” Srce mi je zalupalo. Pogledala sam oko sebe – nitko nije bio na ulici.

Unutra je bio papir s porukom: “Ne gubite nadu. Dobri dani dolaze onima koji vjeruju u njih. Sretan Božić!” Ispod poruke – 400 konvertibilnih maraka u novčanicama. Ruke su mi drhtale dok sam brojala novac. Suze su mi navrle na oči.

Emir nije vjerovao kad sam mu pokazala omotnicu. “Neko se šali s nama,” mrmljao je, ali Lejla je skakala od sreće: “Mama, možemo kupiti poklone! I platiti struju!”

Tog dana otišla sam u Elektroprivredu i platila dug. Kupila sam djeci čokolade i novu zimsku jaknu za Tarika. Navečer smo svi zajedno sjeli uz svijeće – ovaj put iz veselja, ne iz nužde – i pričali priče iz djetinjstva.

Ali radost nije dugo trajala. Već sutradan, susjeda Azra došla je s istom omotnicom u ruci. “I meni je neko ostavio! Kažu da su još deseci ljudi u našem naselju dobili isto! Ko to radi?”

Počele su kružiti priče – neki su govorili da je to bogati vlasnik trgovine iz centra, drugi su sumnjali na župnika Marka koji uvijek pomaže siromašnima. Neki su čak tvrdili da je to općina pred izbore. Ljudi su se prepirali po ulicama, a neki su čak vraćali novac iz straha.

Emir je bio sve nervozniji: “Ne sviđa mi se ovo. Šta ako nas neko prati? Šta ako žele nešto zauzvrat?” Ja sam osjećala zahvalnost, ali i strah – što ako nam uzmu ono malo nade što smo dobili?

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Lejla me upitala: “Mama, zašto ljudi ne mogu jednostavno biti sretni kad im neko pomogne? Zašto uvijek traže nešto loše?”

Nisam znala što da joj odgovorim. Sjetila sam se svog djetinjstva u Bosanskoj Gradišci, gdje su ljudi dijelili i ono malo što imaju. Danas kao da svi sumnjaju u dobrotu.

Sljedećih dana život se polako vraćao u normalu. Emir je ipak otišao kod Amira i dobio posao na skladištu. Djeca su bila sretnija, a ja sam osjećala olakšanje prvi put nakon dugo vremena.

Ali onda je došla vijest – starica iz susjedstva umrla je sama u hladnoj sobi jer nije otvorila omotnicu iz straha da će biti prevarena. Vijest me pogodila kao grom iz vedra neba. Sjedila sam dugo u tišini, pitajući se koliko nas je zapravo spremno prihvatiti pomoć kad nam najviše treba.

Na Badnjak smo svi zajedno otišli na misu zahvaliti za ono malo sreće što smo dobili. U crkvi su ljudi šaptali o tajnom dobročinitelju, a neki su čak molili Boga da ga nagradi.

Kad smo se vratili kući, Emir me zagrlio prvi put nakon dugo vremena: “Možda ipak ima nade za nas… Možda još uvijek postoje dobri ljudi.”

Sjedim sada uz prozor i gledam pahulje kako padaju na naše dvorište. Pitam se: Tko god da si bio – hvala ti što si nam vratio vjeru u ljude. Možda ne znamo tvoje ime, ali tvoja dobrota ostaje s nama zauvijek.

Ponekad se pitam – zašto nam je tako teško vjerovati u dobrotu? Jesmo li toliko puta bili povrijeđeni da više ne znamo prepoznati čudo kad nam pokuca na vrata?