Svježe kuhano srce: Priča o žrtvi, ljubavi i granicama

“Opet si bacila jučerašnju juhu? Zorana, znaš da ne volim podgrijano!” Dario je stajao na pragu kuhinje, mršteći se dok sam tiho izlijevala ostatke juhe u sudoper. Ruke su mi drhtale, ali nisam mu ništa odgovorila. Samo sam duboko udahnula, pokušavajući zatomiti onaj poznati osjećaj gorčine koji mi se već mjesecima taloži u grudima.

Nije uvijek bilo tako. Kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, Dario je bio šarmantan, duhovit i pažljiv. Sjećam se kako me vodio na ćevape kod Želje u Sarajevu kad smo prvi put posjetili njegove roditelje. Tada mi je sve bilo novo i uzbudljivo, a ja sam bila spremna na sve kompromise svijeta. “Zorana, znaš li da prava ljubav prolazi kroz želudac?” šalio se tada. Nisam ni slutila koliko će ta rečenica postati doslovna.

Prvih godina braka uživala sam kuhati za nas dvoje. Voljela sam isprobavati recepte koje sam naučila od mame iz Mostara – japrak, sogan-dolmu, pite… Dario je uvijek hvalio moju kuhinju, ali s vremenom su počele sitne primjedbe: “Ovo je malo odstajalo”, “Nije baš kao prvi dan”, “Možeš li drugi put napraviti svježe?”. U početku sam se smijala, ali uskoro je to postalo pravilo.

Sada, deset godina kasnije, moj dan počinje prije pet ujutro. Ustajem tiho da ne probudim kćer Lanu i sina Ivana. Kuham mu topli doručak – ponekad kajganu s domaćom paprikom, ponekad pitu krompirušu. Onda spremam djecu za školu, jurim na posao u općini, a popodne trčim kući da stignem skuhati ručak prije nego što Dario dođe. Ako slučajno zakasnim ili ne stignem nešto svježe pripremiti, on samo šutke sjedne za stol i gurne tanjur od sebe.

“Mama, zašto tata ne jede kao mi?” pitala me Lana prošli tjedan dok smo jeli podgrijanu musaku. Nisam znala što da joj kažem. Kako djetetu objasniti da ljubav ponekad izgleda kao beskrajno kuhanje i pranje suđa?

Moja mama me često zove iz Mostara. “Zorana, dijete moje, ne možeš tako cijeli život. Nisi ti robinja!” govori mi kroz suze. Ali ja joj uvijek kažem: “Mama, voli me. Samo je navikao na svježe. Tako je odrastao.” I sama više ne znam vjerujem li u to.

Jednog petka, kad sam bila prehlađena i jedva stajala na nogama, zamolila sam Darija da podgrije juhu iz frižidera. Pogledao me kao da sam ga zamolila da preseli planinu. “Zorana, znaš da to ne mogu jesti. Ako ti nije dobro, naručit ću nešto izvana.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Djeca su šutjela i gledala u tanjure.

Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam budna i slušala Darijevo ravnomjerno disanje. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi: “Nisi ti robinja!” Počela sam se pitati – gdje sam ja nestala u svemu tome? Kad sam zadnji put sjela s djecom i smijala se bez žurbe? Kad sam zadnji put skuhala nešto samo za sebe?

Sljedećih dana pokušala sam razgovarati s Darijem. “Dario, znaš li koliko mi je teško svaki dan kuhati ispočetka? Možda bismo mogli ponekad pojesti ostatke ili zajedno kuhati vikendom?” Pogledao me zbunjeno: “Ali Zorana, znaš da volim svježe. To nije ništa osobno protiv tebe. Samo tako volim jesti.” Osjetila sam kako se zid diže između nas – zid od nesporazuma i neizrečenih očekivanja.

Jednog dana Lana je donijela iz škole crtež naše obitelji. Svi smo bili nasmijani, ali mene je nacrtala s velikom kuhačom u ruci i tužnim očima. “Zašto si mene tako nacrtala?” upitala sam je tiho. Lana je slegnula ramenima: “Mama, uvijek si u kuhinji i često si tužna.” Tada mi je srce puklo.

Počela sam razmišljati o sebi – o Zorani prije braka, prije djece, prije beskrajnih lonaca i tava. Sjetila sam se kako sam voljela crtati, šetati uz Neretvu s prijateljicama, sanjati o putovanjima… Gdje su nestali moji snovi?

Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela za stol s Darijem nakon što su djeca zaspala. “Dario, moramo razgovarati. Osjećam se izgubljeno. Više ne znam gdje završava briga za tebe, a gdje počinje moje nestajanje. Volim te, ali ne mogu više ovako.” Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam ga zbunjenog i ranjivog.

“Nisam znao da te toliko opterećujem,” rekao je tiho. “Mislio sam da voliš kuhati…”

“Volim kuhati kad to radim iz ljubavi, a ne iz obaveze,” odgovorila sam kroz suze.

Te noći nismo riješili sve probleme, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje što sam izgovorila ono što me boli.

Danas još uvijek kuham svaki dan, ali ponekad podgrijemo ručak od jučer ili naručimo pizzu. Dario se trudi razumjeti me više, a ja učim ponovno voljeti sebe.

Pitam vas – gdje je granica između ljubavi i žrtve? Kada briga za druge postaje gubitak sebe? Koliko daleko ste vi spremni ići zbog ljubavi?