Svi su znali, samo ja nisam: Život između izdaja u sarajevskom naselju

“Lejla, jesi li ti normalna? Zar stvarno ništa ne primjećuješ?” glas moje sestre Amre odjekivao je kroz slušalicu, dok sam stajala u kuhinji, gledajući kroz prozor na mokre pločnike Grbavice. Kiša je padala već treći dan zaredom, a ja sam osjećala težinu u grudima koju nisam mogla objasniti. “Amra, o čemu ti pričaš?” pitala sam, pokušavajući zvučati mirno, iako mi je srce tuklo kao ludo.

“Ma ništa… Samo… Pazi malo na Enesa. Znaš kako su muškarci.”

Prekinula je vezu prije nego što sam stigla išta reći. Ostala sam stajati s mobitelom u ruci, gledajući u svoj odraz u prozoru. Uvijek sam vjerovala da smo Enes i ja drugačiji. Da smo mi oni koji su preživjeli rat, izgradili život iz ničega, podigli dvoje djece i ostali zajedno kad su svi drugi oko nas pucali po šavovima.

Ali te noći, kad sam se vratila ranije s posla jer mi je pozlilo, zatekla sam prizor koji mi je promijenio život. Vrata spavaće sobe bila su pritvorena. Čula sam tihi smijeh. Prepoznala sam glas svoje najbolje prijateljice, Sanje. “Enese, nemoj tako… Ako Lejla sazna…”

Nisam mogla disati. Osjetila sam kako mi se noge tresu. Ušla sam bez kucanja. Sanja je skočila s kreveta, povlačeći pokrivač preko sebe, a Enes je samo šutio, blijed kao zid iza njega. “Lejla, nije ono što misliš…” promucala je Sanja.

“Šta nije? Da ste igrali šah?” viknula sam, glas mi je bio promukao od suza koje su navirale.

Enes je pokušao nešto reći, ali nisam ga više mogla slušati. Istrčala sam iz stana, niz stepenice, van na kišu koja mi je prala lice i miješala se sa suzama. Hodala sam satima po naselju, ne znajući gdje idem. Sjećam se da sam sjela na klupu ispred stare škole i gledala u prozore našeg stana na četvrtom spratu. Pitala sam se: kako su svi mogli znati osim mene?

Sljedećih dana život mi se pretvorio u maglu. Djeca su osjećala napetost, ali nisu znala detalje. Moja majka je dolazila svaki dan s hranom i toplim riječima koje nisu mogle popuniti prazninu u meni. Amra me grlila i šutjela. Komšinica Azra me gledala sažaljivo svaki put kad bih prošla hodnikom.

Enes je pokušavao razgovarati sa mnom. “Lejla, pogriješio sam. Sanja mi nije ništa značila. Bio sam slab… Molim te, oprosti mi zbog djece.”

“Zbog djece?” prekinula sam ga hladno. “Zbog djece si lagao? Zbog djece si spavao s mojom najboljom prijateljicom? Kako si mogao? Kako ste oboje mogli?”

Sanja mi je slala poruke: “Lejla, molim te, nisam htjela da te povrijedim. Sve je izmaklo kontroli.” Nisam odgovarala. Nisam mogla ni pogledati njene slike na mobitelu bez da mi se želudac okrene.

Noći su bile najgore. Ležala bih budna do zore, slušajući kišu kako udara po limenom krovu i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše posvećena poslu? Jesam li zanemarila Enesa? Ili su oni jednostavno bili slabi?

Jednog jutra, dok sam spremala doručak za djecu, moj sin Tarik me upitao: “Mama, zašto tata spava na kauču?” Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce puca još jednom.

“Tata i ja imamo neke probleme koje moramo riješiti. Ali vas volimo najviše na svijetu,” odgovorila sam tiho.

Dani su prolazili sporo. Ljudi su šaputali po haustoru. Neki su me izbjegavali pogledati u oči, drugi su nudili lažnu utjehu. Najteže mi je bilo kad bih srela Sanju na pijaci – okrenula bi glavu kao da me nikad nije poznavala.

Jedne večeri sjela sam s Amrom na balkon.

“Znaš li ti koliko žena ovdje živi s istim bolom? Samo šute jer nemaju gdje otići,” rekla je Amra.

“Ali ja ne želim šutjeti,” odgovorila sam odlučno. “Ne želim biti još jedna žena koja trpi radi mira u kući. Ako ostanem zbog djece, kakvu im poruku šaljem? Da je normalno da te najbliži izdaju?”

Te noći donijela sam odluku – Enes će otići iz stana dok ne odlučimo šta dalje. Djeca su plakala, ali objasnila sam im da mama mora biti jaka zbog njih.

Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje. Počela sam izlaziti s prijateljicama koje nisam vidjela godinama. Prijavila sam se na kurs engleskog jezika i volontirala u udruženju žena koje pomažu žrtvama porodičnog nasilja.

Enes je dolazio vikendom po djecu. Bio je tih i slomljen. Ponekad bih ga uhvatila kako me gleda s tugom i kajanjem, ali nisam više osjećala ni mržnju ni ljubav – samo umor.

Sanja se preselila iz naselja nekoliko mjeseci kasnije. Nikad više nismo razgovarale.

Godinu dana kasnije još uvijek učim kako biti sama i kako vjerovati sebi. Nije lako – svaka pjesma na radiju podsjeti me na ono što smo imali i izgubili. Ali sada znam da vrijedim više od tuđih laži.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi među lažima koje svi vide osim nas? I koliko nas ima snage da iz tog mraka izađe – same ili s nekim novim uz sebe?