Svekrvina “genijalna” ideja: Dajte mi svoju ušteđevinu, a ja ću stan prepisati na vašu kćerku

“Ivana, hajde sjedi, moramo ozbiljno razgovarati.” Glas moje svekrve Milene odjeknuo je kroz dnevni boravak baš kad sam pokušavala uspavati malu Lanu. Pogledala sam muža, Dinu, koji je samo slegnuo ramenima. Znao je da nema smisla raspravljati s njegovom majkom kad nešto naumi.

Sjedoh na rub trosjeda, osjećajući kako mi se srce steže. Milena je bila žena koja je uvijek imala plan – i uvijek je očekivala da joj svi drugi slijepo vjeruju. “Ivana, Dino, vi znate da sam ja cijeli život radila za ovu kuću. Ali godine idu, zdravlje nije kao prije… Zato sam razmišljala – zašto ne biste vi meni dali svoju ušteđevinu? Ja bih onda stan prepisala na Lanu. Tako će sve ostati u obitelji, a ja ću imati sigurnost dok sam živa.”

Dino je odmah počeo: “Mama, znaš da nam ta ušteđevina treba za crne dane. Ivana radi pola radnog vremena, ja sam tek dobio stalni ugovor…” Milena ga je prekinula pogledom koji ne trpi prigovor. “Dino, ne budi dijete. Pa ne tražim ja to za sebe, nego za vašu kćerku! Zar ne želite da Lana ima svoj dom?”

Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje. U glavi su mi se vrtjele slike: Lana kako trči po našem stanu, Dino i ja kako napokon dišemo bez kredita nad glavom… Ali onda su došle slike Milene kako nas gleda ispod oka, kako broji svaki naš trošak i podsjeća nas da joj dugujemo sve.

“Milena, nije stvar u povjerenju… Ali što ako nam zatreba novac? Što ako se nešto dogodi?” pokušala sam oprezno. Milena je odmah podigla obrve: “Ivana, pa nisam ja strankinja! Zar misliš da bih vas ostavila na cjedilu?”

Te noći nisam mogla spavati. Dino je ležao okrenut prema zidu, šutio je. Znam da mu je teško – uvijek je bio između mene i svoje majke. A ja? Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Sutradan na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo. Moja kolegica Sanja me povukla sa strane: “Što ti je? Izgledaš kao da si vidjela duha.” Ispričala sam joj sve, a ona je samo odmahivala glavom: “Ivana, pazi se. Znam ja takve priče – na kraju uvijek netko ostane bez ičega.”

Dani su prolazili, a pritisak je rastao. Milena je svaki dan dolazila s novim argumentima: “Pogledaj cijene stanova! Sad ili nikad!”, “Zar želite da Lana jednog dana luta po podstanarskim rupama?”, “Ja sam vam kao druga majka!” Dino je postajao sve nervozniji, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.

Jedne večeri, dok smo spremali Lanu za spavanje, Dino je tiho rekao: “Možda bismo trebali pristati. Znaš kakva je mama – neće odustati dok ne bude po njenom.” Pogledala sam ga s nevjericom: “Znači, samo ćemo joj dati sve što imamo? A što ako se predomisli? Što ako stan ipak ostane njoj ili ga proda?”

Dino je šutio. Znao je da imam pravo.

Sljedeći dan Milena je došla s papirima. “Evo, ovdje piše da će stan biti Lanin kad navrši osamnaest. Samo potpišite i prebacite novac na moj račun.” Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Pogledala sam papire – sve je izgledalo legalno, ali nešto mi nije dalo mira.

Nazvala sam svog rođaka Adnana, odvjetnika iz Sarajeva. Ispričala sam mu sve, a on je odmah rekao: “Ivana, nemojte ništa potpisivati dok ne provjerim papire. Znaš koliko ima prevara oko stanova i nasljedstva kod nas!”

Milena se naljutila kad sam joj to rekla. “Zar mi ne vjeruješ? Nakon svega što sam učinila za vas!” Suze su joj navrle na oči – ali ja sam znala da su to suze manipulacije.

Dino je bio slomljen: “Ivana, molim te, nemoj praviti problem gdje ga nema.”

Ali problem je bio tu – između mene i njega, između mene i Milene, između mene i same sebe.

Nakon nekoliko dana Adnan me nazvao: “Ivana, papiri nisu čisti. Ima neka klauzula po kojoj Milena može stan prodati kad god poželi – bez vašeg pristanka.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši.

Te večeri sjela sam s Dinom za kuhinjski stol. “Dino, ne možemo ovo napraviti. Ne možemo riskirati Laninu budućnost zbog obećanja tvoje mame.” On me gledao dugo, šutio pa tiho rekao: “Znam… ali što ćemo sad? Mama će nas mrziti do kraja života.”

Nisam imala odgovor.

Sljedećih tjedana Milena nas je ignorirala. Nije dolazila vidjeti Lanu, nije odgovarala na poruke. Dino je bio utučen, Lana zbunjena zašto baka više ne dolazi.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Jesam li trebala vjerovati? Ili sam napokon prvi put stala iza sebe i svoje obitelji?

Možda vi znate odgovor bolje od mene: što biste vi učinili na mom mjestu? Je li obitelj uvijek važnija od zdravog razuma?