Svekrvina „genijalna“ ideja: Dajte mi svoju ušteđevinu, a ja ću stan prepisati na vašu kćerku
“Ivana, hajde, reci nešto!” glas moje svekrve Milene odjekivao je kroz kuhinju, dok sam stajala naslonjena na hladnjak, stežući šalicu kave kao da mi od nje zavisi život. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, gledajući u pod. Naša mala Lana spavala je u drugoj sobi, nesvjesna oluje koja se sprema.
“Ne znam što da kažem, Milena…” prošaptala sam, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. “To je… velika odluka.”
Milena je podigla obrve i nasmiješila se onim svojim poznatim osmijehom koji uvijek znači da ima spreman odgovor na sve. “Ivana, draga, pa to je za vaše dobro! Pogledaj cijene vrtića, pogledaj koliko bi vas koštala dadilja! Ja sam tu, mogu čuvati Lanu dok ti radiš. A kad dođe vrijeme, stan će biti Lanin. Samo mi dajte vašu ušteđevinu, ionako vam stoji na računu.”
Dario je napokon podigao pogled. “Mama, znaš da smo štedjeli godinama. To nam je sigurnost.”
Milena je odmahivala rukom. “Sigurnost? Stan u centru grada je sigurnost! Što će vam novac kad možete imati nekretninu? Ja neću živjeti vječno. Kad mene ne bude, Lana će imati svoj krov nad glavom.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam željela biti nezahvalna snaha. Milena nam je puno pomogla otkad se Lana rodila. Ali ovo… ovo je bilo previše.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut prema zidu.
“Što ćemo?” šaptala sam.
“Ne znam, Ivana. Znaš kakva je mama. Ako odbijemo, nikad nam neće oprostiti. Ako pristanemo… ostajemo bez svega što smo gradili.”
Sjetila sam se svih onih večeri kad smo brojali kune i odricali se izlazaka da bismo štedjeli za Lanu. Sjetila sam se svog posla u školi koji sam voljela više od svega – osjećaja kad stojim pred razredom i vidim kako djeca upijaju svaku moju riječ. Nisam željela biti kućanica do kraja života, ali nisam ni željela ostaviti Lanu s nekim nepoznatim.
Sljedećih dana Milena nije popuštala. Svaki put kad bismo došli kod nje na ručak, tema bi bila ista.
“Ivana, znaš li koliko košta dadilja? Pa to su dvije vaše plaće! A ja sam tu, besplatno! Samo mi dajte taj novac i sve riješeno.”
Moja mama, Jasna, bila je zgrožena kad sam joj ispričala.
“Ivana, ne smiješ joj dati sve što imate! Što ako se predomisli? Što ako proda stan?”
“Ali mama… Lana bi imala svoj dom. A ja bih mogla raditi…”
“I što onda? Da cijeli život živiš pod Mileninim uvjetima? Da ti ona određuje kad ćeš doći po dijete, kako ćeš ga odgajati?”
Znala sam da je Jasna u pravu. Ali osjećala sam se kao da me netko vuče na dvije strane – između svoje mame i svekrve, između vlastitih snova i tuđih očekivanja.
Jednog popodneva dok smo sjedili na balkonu, Dario je tiho rekao:
“Znaš što me najviše boli? Što imam osjećaj da nikad nećemo biti svoji ljudi. Uvijek netko drugi odlučuje umjesto nas.”
Pogledala sam ga i shvatila da nisam jedina koja se osjeća izgubljeno.
Tjedni su prolazili. Lana je rasla, a ja sam brojala dane do povratka na posao. Milena je postajala sve upornija – čak je počela dovoditi susjede da nam pričaju kako su oni riješili stanove za svoju djecu.
Jedne večeri Dario i ja smo sjeli za stol s papirom i olovkom.
“Ako damo Mileni novac,” rekao je Dario, “ostajemo bez ikakve sigurnosti. Ako ona prepiše stan na Lanu tek kad umre… tko zna što će biti do tada?”
“A ako ne pristanemo,” dodala sam tiho, “ostat ćemo bez pomoći oko Lane i možda bez obitelji.”
U tom trenutku Lana se probudila i počela plakati. Otišla sam do nje i uzela je u naručje. Gledala sam to malo lice i pitala se – što bih ja željela da ona napravi kad odraste? Da žrtvuje svoje snove zbog drugih?
Sljedeći dan otišla sam kod Milene sama.
“Milena,” rekla sam odlučno, “cijenim sve što ste učinili za nas. Ali ne možemo vam dati svu svoju ušteđevinu. To nije pošteno ni prema nama ni prema Lani. Ako želite pomoći – hvala vam od srca. Ali naš novac ostaje naš dokle god smo živi i zdravi.”
Milena me gledala kao da sam joj zabola nož u srce.
“Znači tako? Nakon svega što sam učinila za vas?”
“Nakon svega što ste učinili – još više vas cijenim,” odgovorila sam tiho. “Ali moramo biti svoji ljudi.”
Dugo me nije zvala niti dolazila kod nas. Dario i ja smo morali sami organizirati čuvanje Lane – bilo je teško, ali osjećali smo se slobodno prvi put nakon dugo vremena.
Ponekad me uhvati tuga kad pomislim na sve što smo mogli imati – ili izgubiti – zbog jedne odluke.
Ali kad navečer gledam Lanu kako spava, znam da smo napravili ono što je najbolje za nas.
Pitam se – koliko nas još živi pod tuđim uvjetima samo zato što mislimo da nemamo izbora? Koliko nas žrtvuje svoje snove zbog tuđih „genijalnih“ ideja?