Svekrvina Dobrota Koja Guši: Priča o Granicama i Porodičnim Očekivanjima
“Ivana, jesi li sigurna da znaš kako se pravi pravi bosanski lonac?” Mirin glas odjekuje kuhinjom dok stoji iznad mene, s rukama na bokovima, promatrajući svaki moj pokret kao da sam dijete koje prvi put drži nož. Osjetim kako mi obrazi gore, ali pokušavam ostati smirena. “Miro, pravila sam ga već deset puta, sve je pod kontrolom,” odgovaram kroz stisnute zube.
Ali ona ne odustaje. “Samo kažem, znaš, Damir voli kad je povrće sitno narezano. Tako ga je navikao od malena.”
Damir sjedi za stolom, listajući novine, i pravi se da ne čuje. Naša kćerka Lana crta za stolom, povremeno me pogleda s onim djetinjim razumijevanjem koje me boli više nego što bi trebalo. Znam da Lana vidi sve – moju napetost, Mirinu upornost, Damirovu šutnju.
Mira dolazi kod nas skoro svaki dan otkako sam se vratila na posao nakon porodiljnog. Kaže da želi pomoći oko Lene i kuće, ali sve češće imam osjećaj da zapravo želi preuzeti kontrolu nad našim životima. Prvi put sam to osjetila kad je bez pitanja preuredila naš dnevni boravak. “Tako je ljepše, vjeruj mi,” rekla je dok sam gledala kako moj omiljeni jastučić leti u kut.
“Ivana, gdje ti je ona plava krpa za prašinu? Ova tvoja ne valja ništa,” viče iz hodnika. Udahnem duboko i brojim do deset. “Miro, molim te, pusti mene danas. Želim sama očistiti stan.” Ona me pogleda kao da sam joj upravo zabranila da diše. “Samo želim pomoći, dijete moje. Nije lako biti žena danas.”
Nije lako biti žena danas – pogotovo kad imaš svekrvu koja misli da zna bolje od tebe kako trebaš živjeti svoj život.
Damir mi često govori: “Pusti je, znaš kakva je ona. Samo želi najbolje.” Ali gdje je granica između pomoći i gušenja? Gdje prestaje dobra namjera, a počinje kontrola?
Jednog dana dolazim kući ranije s posla i zatičem Miru kako preslaže moju garderobu. “Ovdje ti je nered, Ivana. Tako nikad nećeš naći ono što tražiš.” Osjećam kako mi se suze skupljaju u očima, ali gutam ih. “Miro, molim te, ovo je moj ormar. Ne želim da ga diraš.” Ona me pogleda iznenađeno, kao da sam joj oduzela nešto sveto.
Te večeri sjedim s Damirom na balkonu dok Lana spava. “Damire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.” On uzdahne i pogleda u pod. “Znam, ali ona se samo trudi pomoći… Znaš da nema nikog osim nas.”
“Ali ja imam osjećaj da gubim sebe! Ne mogu disati od njene ‘pomoći’. Zar ti to ne vidiš?”
On šuti. Znam da mu je teško – između mene i njegove majke. Ali ja više ne mogu šutjeti.
Sljedeći dan odlučujem razgovarati s Mirom. Pozovem je na kafu dok Lana gleda crtiće. “Miro, moram ti nešto reći. Znam da želiš pomoći, ali ponekad imam osjećaj da ne poštuješ moje granice. Ovo je moj dom i želim sama donositi odluke o njemu.”
Ona me gleda zbunjeno i povrijeđeno. “Samo sam htjela olakšati ti život… Nisam znala da te gušim.”
“Znam da imaš najbolje namjere. Ali meni treba prostor da budem supruga i majka na svoj način. Molim te, poštuj to.”
Nastaje tišina koju prekida samo Lanin smijeh iz dnevne sobe.
Narednih dana Mira dolazi rjeđe. Kad dođe, pita prije nego što nešto uradi. Kuća je tiša, ali osjećam olakšanje – kao da sam vratila dio sebe koji sam izgubila.
Damir mi jedne večeri kaže: “Znam da ti nije bilo lako reći joj to. Hvala ti što si bila iskrena.” Pogledam ga i shvatim koliko nam je svima bilo potrebno ovo suočavanje.
Ali ponekad se pitam – jesam li bila preoštra? Je li moguće pronaći ravnotežu između zahvalnosti za pomoć i potrebe za privatnošću?
Dragi čitatelji, jeste li se ikada našli u ovakvoj situaciji? Kako ste vi postavili granice prema svojoj ili partnerovoj porodici?