Svekrvina Dobrota: Kad Pomoć Postane Teret
“Opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku, Ivana! Koliko puta sam ti rekla da struja nije besplatna?” Ljiljanin glas parao je tišinu mog stana dok sam pokušavala uspavati našu kćerku Lejlu. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce preskače od bijesa i nemoći. Damir je sjedio na kauču, pogleda prikovanog za pod, kao da ga se sve to ne tiče.
Nije ovo prvi put da Ljiljana dolazi nenajavljeno. Zapravo, otkako smo se Damir i ja vjenčali, njezine “posjete” postale su svakodnevica. U početku sam mislila da je to znak brige i ljubavi, ali s vremenom sam shvatila da njezina pomoć često više odmaže nego što koristi. Sjećam se dana kada je odlučila preurediti našu kuhinju dok smo bili na poslu. Vratili smo se kući i zatekli sve tanjire na novim mjestima, začine zamijenjene solju i šećerom, a moj omiljeni lonac nestao bez traga. “To sam odnijela svojoj prijateljici Fikreti, ona zna bolje kuhati s njim,” rekla je uz osmijeh, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Damir je uvijek bio između dvije vatre. “Znaš kakva je mama, ona samo želi pomoći,” govorio bi mi tiho dok bih ja pokušavala sakriti suze frustracije. Ali kako objasniti nekome ko nije prošao kroz to koliko je teško osjećati se kao gost u vlastitom domu?
Jednog dana, dok sam spremala Lejlu za školu, Ljiljana je došla s punim vrećicama iz Merkatora. “Donijela sam vam malo mesa i povrća, vidjela sam da vam frižider nije baš pun kad sam jučer gledala.” Nisam ni znala da je otvarala frižider dok nas nije bilo. Osjećaj povrede bio je jači od zahvalnosti. “Hvala, Ljiljana, ali mogli smo sami kupiti što nam treba,” pokušala sam ostati pristojna. “Ma pusti ti to, vi mladi ne znate štedjeti!”
Najgore je bilo kad se umiješala u naše odgojne metode. Lejla je imala problema s matematikom i mi smo joj unajmili instruktoricu. Ljiljana je smatrala da je to bacanje para. “U moje vrijeme djeca su učila sama ili uz roditelje! Šta će joj instruktorica? Daj meni da joj pokažem!” Nakon nekoliko sati s bakom, Lejla je bila još zbunjenija i nesigurnija.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga što sam kupila pogrešnu marku deterdženta, sjela sam s Damirom za kuhinjski stol. “Ne mogu više ovako, Damire. Osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za tvoju majku. Sve što napravim ona preispituje ili mijenja. Zar ne vidiš koliko me to boli?”
Damir je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Znam, ali ona je sama otkad je tata umro. Bojim se da će se osjećati odbačeno ako joj kažemo da prestane dolaziti…”
“A šta je s nama? Šta je s našim brakom? Zar nije vrijeme da i mi imamo svoj mir?”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – prijateljicama iz škole, kolegicama s posla – i koliko ih ima sličnu priču. Svekrve koje iz najbolje namjere preuzmu kontrolu nad životima svoje djece i njihovih partnera, nesvjesne koliko boli mogu nanijeti.
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Ljiljanom. Pozvala sam je na kafu dok Damir nije bio kod kuće. Sjela je za stol, pogledala me onim svojim prodornim očima i rekla: “Šta ima novo?”
Duboko sam udahnula. “Ljiljana, znam da želite najbolje za nas, ali ponekad vaša pomoć nama više odmaže nego što koristi. Želim da imamo svoj prostor i svoje odluke. Voljela bih da nas podržavate izdaleka, a ne da stalno mijenjate stvari u našem domu.”
Nastupila je tišina koju su prekidali samo zvuci automobila s ulice. Ljiljana me gledala nekoliko trenutaka bez riječi, a onda ustala i rekla: “Znači, smetam vam? Dobro. Neću više dolaziti.” Pokupila je torbu i izašla bez pozdrava.
Nakon toga danima nije zvala ni dolazila. Damir je bio zabrinut, ali ja sam prvi put osjetila olakšanje. Imali smo svoj mir – barem na kratko.
Ali osjećaj krivnje nije nestao. Lejla je pitala gdje je baka i zašto više ne dolazi po nju u školu. Damir me gledao s tugom u očima svaki put kad bi zazvonio telefon a na ekranu pisalo “Mama”.
Jednog popodneva otišla sam do Ljiljane s Lejlom. Otvorila nam je vrata bez osmijeha. “Došle ste?”
“Došle smo,” rekla sam tiho. “Želimo te vidjeti. Ali želim da znaš – volimo te i trebaš nam, ali moramo naučiti živjeti kao porodica u kojoj svi imaju svoje mjesto.” Ljiljana je pogledala Lejlu koja ju je zagrlila oko struka.
“Možda sam stvarno pretjerala,” rekla je tiho. “Ali znate… kad ostaneš sam, bojiš se biti zaboravljen.”
Tada sam shvatila – iza sve te kontrole i brige stoji strah od usamljenosti.
Danas pokušavamo graditi nove granice. Nije lako – svaki dan učimo iznova kako biti porodica u kojoj svi imaju pravo na svoj glas.
Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između pomoći i miješanja? Kako reći voljenoj osobi da nas guši – a da je ne povrijedimo? Možda vi imate odgovor…