Sve za porodicu – ali po koju cijenu?
“Šta to znači, Filip? Hoćeš reći da ne znam kuhati ili da bih trebala biti kuharica?” – glas moje snahe, Ivane, odjekivao je kroz cijelu malu zagrebačku konobu. Svi su gosti za stolovima zašutjeli, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore od srama. Moj sin je sjedio pored nje, zbunjen i crven u licu, držeći još uvijek neotvorenu kutiju s novim mikserom.
“Ivana, molim te, smiri se…” pokušao je tiho, ali ona ga je ošinula pogledom. “Ne! Dosta mi je! Uvijek pokloniš nešto za kuću, nikad ništa za mene! Kao da sam ti sluškinja!”
Sjedila sam nasuprot njih, stisnutih šaka u krilu, osjećajući kako mi srce lupa. Pogledala sam svog muža, Zorana, koji je samo nijemo slegnuo ramenima. Moja kćerka Ana pokušavala je smiriti situaciju: “Ivana, nije Filip to tako mislio…”
Ali Ivana nije popuštala. “Tišina! Svi ste isti! Samo gledate što je potrebno za kuću, a mene nitko ne vidi!”
Tog trenutka, kao da mi se cijeli život odvrtio pred očima. Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: “Prvo djeca, pa muž, pa kuća. Ti si zadnja na redu.” I ja sam tako živjela. Sve za porodicu. Nikad nisam kupila sebi haljinu koju sam željela, nikad nisam otišla na more bez djece. Kad bi ostalo nešto novca, kupila bih im knjige ili novu obuću. Zoran i ja smo godinama štedjeli da kupimo ovaj stan u Dubravi.
Filip i Ana su odrasli u sigurnosti i ljubavi, ali sada, gledajući Ivanu kako viče na mog sina zbog običnog miksera, pitala sam se – jesam li ih naučila pogrešnim vrijednostima?
“Ivana, dušo…” pokušala sam nježno, “znam da nije lako biti mlada majka i žena. Ali vjeruj mi, sve što radimo – radimo iz ljubavi. I ja sam cijeli život…”
“Ne zanima me!” prekinula me. “Vi ste iz druge generacije! Vi ste navikli trpjeti! Ja neću!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Zoran me uhvatio za ruku ispod stola. “Pusti ih”, šapnuo je. “Mladi su, moraju sami naučiti.”
Ali nisam mogla pustiti. Nakon večere, kad su svi otišli svojim kućama, Filip me nazvao.
“Mama, oprosti zbog svega večeras… Ivana je pod stresom zbog posla i malog… Nisam mislio ništa loše s tim poklonom. Samo sam htio olakšati joj svakodnevicu.”
“Znam, sine”, odgovorila sam tiho. “Ali možda smo vas mi naučili da se ljubav pokazuje kroz žrtvu i praktične stvari… Možda smo pogriješili.”
Filip je šutio nekoliko trenutaka. “Ne znam… Možda danas ljudi žele nešto drugo. Ivana stalno govori da želi pažnju, izlaske, nešto samo za nju…”
Sjetila sam se svih onih godina kad sam čekala da me Zoran iznenadi cvijetom ili večerom u gradu – ali on bi uvijek donio nešto korisno: novu peglu, set tanjura ili deku za zimu.
Sljedećih dana nisam mogla prestati razmišljati o toj večeri. U tramvaju sam slušala razgovore drugih žena: “Muž mi opet kupio usisavač za rođendan! Pa nisam ja čistačica!” ili “Svekrva mi stalno prigovara kako vodim kuću…” Shvatila sam da nisam sama u ovom začaranom krugu.
Jedne subote pozvala sam Anu na kavu.
“Mama”, rekla je dok smo pile kavu u dvorištu, “ti si najbolja mama na svijetu. Ali vremena su se promijenila. Mi žene danas želimo više od života nego samo biti domaćice i majke. Želimo biti viđene kao osobe.”
Pogledala sam svoju kćerku – pametnu, uspješnu mladu ženu koja radi u IT firmi i živi sama u Sarajevu već dvije godine.
“A što ako pogriješite?” upitala sam tiho.
Ana se nasmiješila: “Pa pogriješit ćemo na svoj način. Kao što ste vi griješili na svoj način. Ali barem ćemo znati da smo pokušale živjeti po svom srcu.”
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Sjetila sam se svih žena iz moje porodice – bake Marije koja je ostala udovica s troje djece i nikad se nije žalila; moje mame koja je radila dva posla da nas prehrani; mene koja sam sve dala za svoju djecu… I sada Ivane koja viče u restoranu jer želi više od života.
Možda je vrijeme da prestanem suditi i počnem slušati.
Sljedeći put kad smo svi bili zajedno na ručku kod mene, donijela sam Ivani mali poklon – parfem koji sam znala da voli.
Pogledala me iznenađeno: “Za mene?”
Kimnula sam glavom: “Za tebe kao ženu – ne kao domaćicu ili majku.”
U njenim očima vidjela sam suze.
Možda nikad neću razumjeti sve njihove potrebe i želje, ali mogu pokušati biti tu – ne samo kao svekrva ili majka, nego kao žena koja zna koliko boli kad te nitko ne vidi.
Ponekad se pitam: gdje prestaje požrtvovnost a počinje gubitak sebe? Jesmo li mi žene Balkana osuđene da uvijek budemo zadnje na listi prioriteta? Što vi mislite – može li porodica opstati ako svatko misli i na sebe?