Sve za jedne, ništa za druge: Bitka za nasljedstvo u mojoj obitelji
“Ne dolazi u obzir, Amira! Ova kuća pripada mojoj kćeri i njezinoj djeci. Ti i tvoji mali nemate pravo na ništa!” Majčin glas je odjekivao hodnikom, a ja sam stajala iza vrata, stisnutih šaka, pokušavajući suspregnuti suze. Nisam mogla vjerovati da to govori ženi koja je upravo izgubila muža, moga brata Edina, i ostala sama s dvoje male djece.
Bilo je to jutro nakon dženaze. Kuća u Sarajevu bila je puna ljudi, ali hladnoća između nas bila je jača od prosinačkog mraza. Moja sestra Ivana sjedila je za stolom s majkom, šutke pijuckajući kavu, dok je Amira u naručju držala malog Harisa koji nije prestajao plakati. Njegova sestra Lejla, tek trogodišnjakinja, povlačila ju je za rukav i pitala gdje je tata.
Majka je uvijek imala svoje favorite. Ivana je bila njezina mezimica, a ja sam bio onaj koji uvijek nešto prigovara. Edin… Edin je bio most između nas, uvijek spreman na šalu, uvijek prvi kad treba pomoći. Sad kad ga nema, sve se raspalo.
“Mama, ne možeš to napraviti! To su Edinova djeca!” viknula sam kad sam napokon skupila hrabrost da uđem u dnevni boravak. Svi su me pogledali kao da sam poludjela.
“Ti šuti, Jasmina! Ne znaš ti ništa o životu! Amira će se ionako vratiti svojim roditeljima u Zenicu. Šta će ona ovdje? Kuća ostaje Ivani i njezinoj djeci. Tako je najbolje za sve!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Najbolje za koga? Za tebe? Za Ivanu? A što je s Harisom i Lejlom? Oni su Edinova krv! Kako možeš biti tako hladna?”
Majka je ustala i pogledala me ravno u oči. “Neću raspravljati s tobom. Odluka je donesena. Ako ti se ne sviđa, vrata su ti otvorena.”
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor u praznu ulicu. U glavi su mi odzvanjale riječi koje sam čula od prijatelja: “Obitelj ti je najvažnija.” Ali što kad te vlastita obitelj izdaje?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Amira je šutjela, skupljala stvari i pokušavala utješiti djecu. Ivana se ponašala kao da se ništa nije dogodilo – planirala je kako će preurediti sobu za svoje blizance koji su dolazili iz Zagreba za praznike.
Jednog popodneva sjela sam s Amirom u kuhinji. “Ne mogu vjerovati da ti ovo rade,” rekla sam tiho.
Amira je samo slegnula ramenima. “Nije prvi put da me gledaju kao uljeza. Ali Edin… on bi htio da djeca ostanu ovdje. Ovdje su mu svi uspomene.”
“Znam,” odgovorila sam kroz suze. “Ali mama ne želi popustiti. Razmišljam da odem kod odvjetnika. Možda postoji način da zaštitimo Harisa i Lejlu.”
Amira me pogledala s nadom koju nisam vidjela danima. “Bojim se što će biti ako to napraviš. Znaš kakva je tvoja majka…”
Znala sam. Majka je bila tvrdoglava kao stijena, a obiteljska čast joj je bila važnija od svega. Ali nisam mogla samo gledati kako se Edinova djeca izbacuju iz kuće koju je gradio zajedno s ocem.
Sljedećih tjedan dana skupljala sam dokumente, tražila savjete po forumima i razgovarala s odvjetnicima. Saznala sam da zakon nije na strani Amire – kuća je glasila na majku, a ona može raditi što hoće. Ali postojala je mogućnost da se pokrene ostavinska rasprava i pokuša dokazati da su djeca nasljednici.
Kad sam to rekla majci, poludjela je. “Ti si izdajica! Sramiš me pred cijelim susjedstvom! Zar ti nije dosta što si uvijek protiv mene? Sad ćeš još i sudom na mene?!”
Ivana me izbjegavala, a otac je šutio kao i uvijek – povukao se u radionicu i pravio se da ga se ništa ne tiče.
Jedne večeri došla sam kući i zatekla Amiru kako pakuje kofere.
“Odlazim,” rekla je tiho. “Ne mogu više ovako. Djeca osjećaju napetost, Lejla svaku noć plače za tatom… Možda nam je bolje kod mojih roditelja u Zenici.”
Pokušala sam ju nagovoriti da ostane, ali nije vrijedilo. Sutradan ujutro otišla je s djecom, a kuća je postala još praznija.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Majka i Ivana su slavile rođenje Ivaninih blizanaca kao da se ništa nije dogodilo. Ja sam svaki vikend išla u Zenicu posjetiti Amiru i djecu – gledati kako Haris pravi prve korake bez oca, kako Lejla crta slike na kojima uvijek fali jedan član obitelji.
Ponekad me uhvati bijes – na majku, na Ivanu, na cijeli sustav koji dopušta ovakvu nepravdu. Ponekad osjećam krivnju što nisam bila jača, što nisam uspjela promijeniti stvari.
Ali najviše me boli što smo svi izgubili – ne samo Haris i Lejla, nego svi mi koji smo dopustili da pohlepa i sebičnost unište ono malo ljubavi što nam je ostalo.
Pitam se: ima li smisla boriti se protiv vlastite krvi kad znaš da ćeš možda zauvijek izgubiti obitelj? Ili treba pustiti sve i krenuti dalje? Što biste vi napravili na mom mjestu?