Sve sam joj dala, a ona mi je uzela sve: Priča o izdaji prijateljstva
“Ne mogu vjerovati, Lejla! Kako si mogla?” Moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci izvod iz banke. Ona je sjedila na mom kauču, spuštene glave, šutjela. U tom trenutku, sve godine našeg prijateljstva, svi naši zajednički trenuci, činili su se kao laž.
Lejlu sam upoznala na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Bila je ona djevojka koja uvijek ima osmijeh za svakoga, a meni je bila rame za plakanje kad mi je otac umro. Zajedno smo učile do kasno u noć, dijelile sendviče i snove o boljoj budućnosti. Kad sam se udala za Damira i preselila u Zagreb, Lejla je ostala moj oslonac. Svaki put kad bi mi bilo teško, ona bi došla, bez pitanja, s toplom pitom od jabuka i riječima utjehe.
Godinama sam joj pomagala. Kad joj je majka oboljela od raka, ja sam skupljala novac među kolegama s posla. Kad je ostala bez posla u pandemiji, Damir i ja smo joj plaćali stanarinu tri mjeseca. Nikad nisam brojala koliko sam joj dala – ni novca, ni vremena, ni ljubavi.
A onda je došao dan kad sam ja trebala pomoć. Damir me ostavio zbog mlađe žene. Ostala sam sama s dvoje djece i kreditom za stan. Prvi put u životu nisam znala kako dalje. Nazvala sam Lejlu: “Molim te, možeš li mi posuditi nešto novca dok ne dobijem alimentaciju?”
S druge strane slušalice bila je tišina. “Znaš da bih ti pomogla da mogu… Ali i ja jedva sastavljam kraj s krajem,” rekla je tihim glasom.
Povjerovala sam joj. Nisam imala izbora. Djeca su plakala svaku noć, ja nisam spavala ni sat u komadu. Počela sam raditi dva posla – danju u knjižari, noću čistila urede. I dalje sam joj slala poruke: “Kako si? Trebaš li nešto?” Ona bi odgovarala kratko, hladno.
Jednog dana, dok sam sređivala papire za porez, primijetila sam neobične transakcije na svom računu. Male svote novca nestajale su svakog mjeseca. Prvo sam mislila da je greška banke. Onda sam shvatila – netko koristi moju karticu.
Sjetila sam se da je Lejla jedina kojoj sam ikad dala PIN kad je išla po lijekove za moju djecu prošle zime. Srce mi je stalo. Nisam željela vjerovati.
Nazvala sam banku, tražila izvod svih transakcija. Ime primatelja bilo je jasno: Lejla Hadžić. Osjećala sam se kao da mi netko guli kožu s tijela.
Te večeri pozvala sam je kod sebe. Skuhala sam kafu, ruke su mi drhtale dok sam joj pružala papir.
“Lejla, molim te… Objasni mi ovo,” šaptala sam.
Ona je šutjela dugo, a onda su joj krenule suze niz lice.
“Nisam htjela… Sve je počelo kad mi je majka umrla. Bila sam očajna, dugovi su me gušili… Mislila sam da ćeš primijetiti, da ćeš me pitati… Ali nisi. I onda… nastavila sam. Svaki put kad bih uzela nešto, govorila sam sebi da ću ti vratiti čim stanem na noge…”
“Ali nisi mi vratila. Nikad nisi ni priznala!” viknula sam kroz suze.
“Bojala sam se da ću te izgubiti! Ti si jedina koju imam!”
“A što ja imam sada? Ni novca, ni muža, ni prijateljice!”
Te noći nisam spavala. Djeca su me pitala zašto plačem. Nisam im znala objasniti kako boli kad te izda netko koga voliš više od sebe.
Sljedećih dana Lejla mi je slala poruke, molila za oprost. Nije mi vratila novac – nije ga imala – ali nudila je pomoć oko djece, kuće… Nisam znala što da radim. Moja sestra Ivana rekla mi je: “Zatvori vrata takvim ljudima! Ako oprostiš jednom, opet će te povrijediti.” Mama je šutjela i samo me zagrlila.
Ali ja nisam mogla samo tako izbrisati dvadeset godina prijateljstva. Sjećanja su navirala: naše ljetovanje u Neumu kad smo imale 22 godine; kako smo zajedno plakale kad nam je profesorica iz makroekonomije dala jedinicu; kako smo sanjale o tome da ćemo jednog dana zajedno otvoriti slastičarnicu na Baščaršiji.
Pitala sam se: Jesam li ja kriva što nisam primijetila ranije? Jesam li bila previše naivna? Ili je ona jednostavno loša osoba?
Jedne večeri sjela sam s djecom na balkon i gledali smo zalazak sunca nad gradom. Sin me pitao: “Mama, hoćeš li opet biti tužna zbog Lejle?”
Nisam znala što da mu kažem. Samo sam ga zagrlila i šaptala: “Neki ljudi nas iznenade kad najmanje očekujemo… ali to ne znači da moramo prestati vjerovati u dobro. Samo moramo naučiti kome vjerovati.”
Danas više ne razgovaram s Lejlom. Ponekad poželim uzeti telefon i nazvati je, pitati kako je… ali onda se sjetim boli koju mi je nanijela.
Možda nikad neću razumjeti zašto je to napravila. Možda nikad neću oprostiti sebi što nisam ranije otvorila oči.
Ali jedno znam: život ide dalje i ja moram biti jaka – zbog sebe i svoje djece.
Ponekad se pitam: Je li bolje izgubiti prijatelja ili živjeti u laži? Može li se ikada ponovno vjerovati nekome nakon ovakve izdaje?