Sve sam dala sinu, a on me zaboravio: Priča jedne majke iz BiH

“Ne možeš mi to uraditi, Adnane!” glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu njegovog stana u Sarajevu, stežući torbu u kojoj sam nosila sve što mi je ostalo od života. On je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Mama, sad imam sastanak. Nazvat ću te kasnije.” Vrata su se zatvorila, a ja sam ostala sama na stubištu, osjećajući kako mi se srce cijepa na komadiće.

Nisam školovana žena. Cijeli život sam provela u skladištu – prvo u tekstilnom, onda u onom za pakovanje hrane. Ruke su mi uvijek bile ispucale od hemikalija, leđa su me boljela toliko da bih navečer plakala u jastuk. Nikad nisam imala vremena za sebe, ni za frizuru, ni za nokte. Ali nisam se žalila. Znala sam zašto to radim: da Adnan ima sve što ja nisam imala.

Njegov otac, Emir, otišao je kad je Adnan imao šest godina. Nije se okrenuo. Ostali smo sami u malom stanu u Zenici. Svaki dan sam ustajala u pet ujutro, kuhala mu doručak i molila Boga da ga ne povrijede djeca jer nema skupe tenisice ili novi mobitel. Kad bi plakao zbog toga, grlila bih ga i šaputala: “Sine, jednog dana ćeš imati sve. Samo uči i budi dobar čovjek.”

Godinama sam štedjela svaku marku. Nisam sebi kupovala ništa osim najnužnijeg. Kad je došlo vrijeme za fakultet, prodala sam zlatni lančić koji mi je mama ostavila i podigla kredit. Sve sam dala njemu – svoje snove, novac, zdravlje. Kad je diplomirao ekonomiju u Sarajevu s najboljim ocjenama, bila sam ponosna kao nijedna majka na svijetu.

Adnan je brzo napredovao. Prvo posao u banci, onda vlastita firma. Počeo je nositi odijela, voziti skupa auta, družiti se s ljudima čija imena nisam znala izgovoriti. Prvih godina me zvao svaki vikend. Dolazio bi s djevojkom, donosio mi cvijeće i pričao o poslu. Onda su pozivi postali rjeđi. “Mama, puno radim… Mama, imam sastanak… Mama, putujem…”.

Jednog dana sam ga zamolila da mi pomogne oko računa za grijanje – penzija mi nije bila dovoljna. “Mama, znaš da sad ulažem u posao. Biće bolje dogodine.” Nikad nije bilo bolje. Počela sam prodavati stvari iz stana – prvo stare slike, onda televizor. Komšinica Senada mi je donosila supu kad bi vidjela da danima ne izlazim iz stana.

Najgore je bilo kad sam se razboljela. Ljekar mi je rekao da moram na operaciju kičme. Nazvala sam Adnana drhteći od straha i srama. Javio se sekretar: “Gospodin Adnan trenutno nije dostupan.” Nisam ga vidjela mjesecima.

Jednog jutra pokucala sam na njegova vrata u Sarajevu. Otvorila mi je njegova supruga Lejla – lijepa, sređena žena s hladnim očima. “Adnan nije kod kuće. Možete li doći drugi put?” Osjetila sam kako nestajem pred njom – kao da sam nevidljiva.

Vratila sam se u Zenicu praznih ruku i još praznijeg srca. Noći su bile najteže – ležala bih budna i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li ga previše voljela? Jesam li mu dala previše?

Godinu dana kasnije stiglo je pismo iz banke – Adnanova firma propala je, ostao je bez svega. Ljudi su ga izbjegavali, prijatelji nestali preko noći. Jednog dana pokucao je na moja vrata – mršav, neobrijan, s očima punim straha.

“Mama… mogu li ostati kod tebe neko vrijeme? Sve sam izgubio.”

Gledala sam ga dugo bez riječi. U meni su se miješali bijes i tuga, ali i ona stara majčinska ljubav koja nikad ne umire.

“Uđi, sine,” rekla sam tiho i skuhala mu supu kao nekad kad je bio dijete.

Dani su prolazili sporo. Adnan je sjedio satima gledajući u prazno ili listajući stare slike iz djetinjstva. Jedne večeri zaplakao je kao dijete.

“Oprosti mi, mama… Bio sam slijep od uspjeha. Zaboravio sam ko si ti i šta si sve žrtvovala za mene.” Zagrlila sam ga i po prvi put nakon mnogo godina osjetila mir.

Život se stvarno vrti u krug – ono što daš srcem uvijek ti se nekako vrati. Ali ostaje pitanje: Zašto djeca tako lako zaborave roditelje kad uspiju? I koliko puta jedno majčinsko srce može biti slomljeno prije nego što prestane voljeti?