Sve sam dala djeci, a sada sam višak u vlastitoj kući

“Opet ti, mama, moraš sve komentirati!” Ivana je zalupila vrata svoje sobe tako jako da su se stakla na vitrini zatresla. Stajala sam u hodniku, s rukama punim svježe ispeglanih majica, i osjećala kako mi srce tone. Nije ovo prvi put da čujem te riječi, ali svaki put bole jednako.

Sjećam se dana kad sam odlučila ostati kod kuće. Imala sam tada 32 godine, posao u knjižnici koji sam voljela, ali kad se rodio naš drugi sin, Ante, muž Davor i ja smo zaključili da je bolje da djeca imaju majku uz sebe. “Bit ćeš im oslonac, a ja ću raditi za sve nas,” govorio je Davor dok mi je ljubio čelo. Nisam tada ni slutila koliko će me ta odluka kasnije proganjati.

Godine su prolazile u vrtlogu pelena, školskih priredbi, bolovanja i roditeljskih sastanaka. Ivana i Ante su rasli, a ja sam bila tu za svaki njihov pad i uspjeh. Davor je radio sve više, često bio na putu, a ja sam postala nevidljiva sila koja drži kuću na okupu. Nisam se žalila. Kad bi me prijateljice pitale ne nedostaje li mi moj posao, samo bih slegnula ramenima: “Djeca su mi najvažnija.”

Ali sada… Sada kad su odrasli, kad Ivana ima 24 i radi u Zagrebu, a Ante studira u Sarajevu, osjećam se kao duh u vlastitoj kući. Davor je i dalje odsutan – sada više duhom nego tijelom. Sjedi za stolom, lista novine ili gleda televiziju, a na moje pokušaje razgovora odgovara kratko: “Pusti me malo, umoran sam.”

Najgore je vikendom kad dođu djeca. Očekujem smijeh i razgovor, ali često dobijem samo tišinu ili predbacivanje. “Mama, nemoj me zvati svaki dan! Imam svoj život!” Ivana mi je to rekla prošli tjedan dok sam joj nudila domaće kiflice koje je nekad obožavala. Ante mi šalje poruke samo kad mu treba novac ili kad ne zna skuhati nešto jednostavno.

Jedne subote, dok smo svi sjedili za stolom, pokušala sam započeti razgovor: “Ivana, jesi li razmišljala o onom poslu u Splitu? Mogla bih ti pomoći oko selidbe…”

Ivana je prevrnula očima: “Mama, prestani! Znaš li ti koliko si naporna? Sve moraš znati, sve moraš kontrolirati! Pusti me da sama odlučujem!”

Davor je samo šutio i gledao u tanjur. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali progutala sam ih. Nisam htjela plakati pred njima.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare fotografije – Ivana s prvim zubićem, Ante na biciklu bez pomoćnih kotača, Davor kako nas grli na moru u Makarskoj. Sjetila sam se kako su mi govorili da sam najbolja mama na svijetu. Gdje je nestala ta mama? Gdje su nestala djeca koja su mi trčala u zagrljaj?

Sljedećih dana pokušavala sam se povući. Nisam zvala Ivanu svaki dan, nisam slala Anti recepte ni podsjetnike za ispite. Kuća je bila tiha, pretiha. Davor je primijetio promjenu: “Što ti je? Šutiš cijeli dan kao da te nema.” Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena rekla što osjećam: “Osjećam se kao višak. Kao da više nikome nisam potrebna.”

Davor je slegnuo ramenima: “Djeca su odrasla. Takav je život.”

Ali meni to nije bilo dovoljno. Počela sam izlaziti iz kuće – otišla bih do tržnice, sjela na kavu s Marijom iz susjedstva ili prošetala uz Neretvu. Prvi put nakon mnogo godina osjetila sam da dišem za sebe.

Jednog dana srela sam staru prijateljicu iz knjižnice, Vesnu. Pričale smo satima o knjigama, životu i djeci. “Znaš,” rekla mi je Vesna dok smo pile kavu na terasi, “i ja sam sve dala svojoj obitelji. Sad učim živjeti za sebe. Nije lako, ali vrijedi pokušati.”

Te večeri nazvala me Ivana: “Mama… Jesi dobro? Nekako si mi čudna zadnjih dana.” Osjetila sam toplinu u glasu koju dugo nisam čula.

“Dobro sam, dušo,” odgovorila sam tiho. “Samo učim kako biti mama odrasloj djeci… i sebi.”

Nakon tog razgovora stvari su se polako počele mijenjati. Ivana me češće zove sama od sebe, Ante mi šalje slike iz Sarajeva – ne samo kad mu treba novac. Davor i ja smo počeli šetati zajedno navečer; ne pričamo puno, ali barem smo zajedno.

I dalje boli kad shvatim da više nisam centar njihovog svijeta. Ali možda je vrijeme da budem centar svog vlastitog.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam sve dala djeci? Ili je ovo samo nova faza života koju moram naučiti voljeti? Kako vi to nosite – jeste li i vi nekad osjetili da ste višak u vlastitoj obitelji?