Svaki Kovanac Pod Njegovom Kontrolom: Moja Priča o Financijskoj Sjenki

“Gdje si potrošila tih 20 kuna, Tanja?” – njegov glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala s vrećicom iz Konzuma u ruci. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. “Na kruh i mlijeko, Damire. Djeca su gladna bila jutros.” Nisam ga mogla pogledati u oči. Znam što slijedi – dugi monolog o tome kako novac ne raste na drvetu, kako sam nesposobna i kako bi svaka druga žena bila zahvalna što joj muž daje svaki dan novac za osnovne potrebe.

Deset godina. Toliko sam već pod njegovom kontrolom. Svaki račun, svaka kovanica, svaka moja želja – sve je prolazilo kroz Damirove ruke. Kad sam se udala za njega, mislila sam da je to ljubav. On je bio šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Ali čim smo se preselili u njegov stan u Novom Zagrebu, sve se promijenilo. “Ne trebaš ti raditi, Tanja. Ja ću brinuti o svemu,” govorio je. U početku mi je to laskalo. Mislila sam da me voli, da želi da budem sigurna.

Ali sigurnost se brzo pretvorila u kavez. Nisam imala svoju karticu, niti pristup računu. Svaki dan bi mi ostavio točno određenu svotu na stolu – ponekad 50 kuna, ponekad manje. Ako bi nešto ostalo, morala sam mu vratiti ostatak do zadnje lipe. “Što će ti više? Što ti fali?” pitao bi kad bih pokušala objasniti da djeca trebaju novu obuću ili da mi je šampon pri kraju.

Moja sestra Ivana dolazila je rijetko jer joj Damir nije dopuštao. “Ona ti puni glavu glupostima,” govorio bi mi nakon što bi otišla. Jednom mi je šapnula: “Tanja, ovo nije normalno. Moraš nešto poduzeti.” Samo sam slegnula ramenima i nasmiješila se, kao da me ništa ne boli.

Najgore su bile večeri kad bi Damir došao s posla nervozan. Tada bi prebrojavao novac, pregledavao račune i pitao me za svaku sitnicu. “Zašto si kupila ovu čokoladu? Djeca mogu bez slatkiša!” Ili: “Zašto si platila autobus kad možeš pješke do škole?” Osjećala sam se kao dijete koje stalno nešto krivo radi.

Jednog dana, dok sam slagala rublje, čula sam kako sin Luka šapće sestri: “Mama opet plače u kupaonici.” Srce mi se slomilo. Nisam htjela da djeca odrastaju misleći da je ovakav život normalan. Počela sam krišom pisati dnevnik – jedino mjesto gdje sam mogla biti iskrena prema sebi.

Jednog popodneva, dok su djeca bila kod susjede Mirele, skupila sam hrabrost i nazvala Ivanu s njezinog mobitela. “Ivana, ne mogu više. Ne znam što da radim,” prošaptala sam kroz suze.

“Tanja, dođi kod mene večeras. Sve ćemo riješiti. Ne smiješ više ovako živjeti,” rekla je odlučno.

Te večeri Damir je kasnio s posla. Djeca su već spavala kad je ušao u stan. “Gdje si bila? Zašto nisi doma?” pitao je čim me ugledao kako sjedim na kauču s jaknom na sebi.

“Moram razgovarati s tobom,” rekla sam tiho. “Ne mogu više ovako živjeti. Želim raditi, želim imati svoj novac, želim odlučivati o svom životu.”

Njegovo lice se izobličilo od bijesa. “Ti si nezahvalna! Sve ti dajem! Što bi još htjela? Da te drugi gledaju kao neku siroticu?”

“Ne želim više biti tvoja sjena,” odgovorila sam drhteći.

Te noći nisam spavala. Srce mi je tuklo od straha i uzbuđenja istovremeno. Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari za sebe i djecu i otišla kod Ivane.

Prvi dani bili su najteži. Djeca su plakala za ocem, a ja sam se osjećala kao da sam ih izdala. Ali Ivana mi je pomogla pronaći psihologinju u Savjetovalištu za žene žrtve nasilja. Prvi put nakon dugo vremena netko me slušao bez osuđivanja.

Počela sam raditi u maloj pekari kod gospođe Senade u Dubravi. Prva plaća bila je mala, ali osjećaj slobode bio je neprocjenjiv. Sjećam se kako sam prvi put kupila djeci sladoled bez da nekome polažem račune.

Damir me zvao svaki dan, prijetio sudom i oduzimanjem djece. Ali nisam popustila. Uz podršku sestre i novih prijateljica iz savjetovališta, polako sam gradila novi život.

Danas, dvije godine kasnije, još uvijek osjećam posljedice svega što sam prošla. Djeca idu na terapiju i polako se vraćaju osmijehu. Ja još uvijek ponekad brojim kune prije spavanja, ali sada znam da su to moji novci – moj izbor.

Pitam se često: Koliko nas još živi u financijskoj sjeni partnera? Koliko nas misli da nema izlaza? Ako ste vi jedna od tih žena – molim vas, potražite pomoć. Niste same.