Svaka kuna pod njegovom kontrolom: Moj život u sjeni muževljeve šake

“Gdje su ti računi od jučer, Ivana?” njegov glas para tišinu kuhinje dok sjedim za stolom, još uvijek u radnoj odjeći, ruke mi drhte dok vadim iz torbe zgužvane papiriće. “Evo, sve sam ti donijela. Samo sam kupila kruh i mlijeko, kao što si rekao.”

On uzima račune, pregledava ih kao inspektor, a ja osjećam kako mi srce lupa u grlu. Znam da nisam pogriješila, ali strah je jači od razuma. “Što je ovo? Jogurt? To ti nije bilo na popisu. Jesi li ti svjesna koliko trošiš na gluposti?”

Pogledam ga, ali riječi mi zapnu u grlu. Nema smisla objašnjavati da sam ga kupila jer mi je doktorica preporučila zbog želuca. Njemu to nije važno. Važno je samo da svaka kuna ide kroz njegove ruke.

Tako je već četiri godine, otkako sam se udala za njega. Emir je bio šarmantan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Sjećam se kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu – smijali smo se do suza, sanjali o zajedničkom životu, o djeci, o putovanjima. Nikad nisam mislila da će moj život postati ovakav – popis troškova, skrivanje sitniša u džepu kaputa, osjećaj krivnje kad potrošim na sebe.

Prvi put kad mi je rekao da mu predam plaću, mislila sam da je to privremeno. “Zajedno ćemo štedjeti za stan, ljubavi,” govorio je. “Ja ću bolje rasporediti novac, znaš da si ti previše darežljiva.” Povjerovala sam mu. Bila sam mlada, zaljubljena i naivna.

Ali mjeseci su prolazili, a ja sam svaki mjesec predavala svoju plaću njemu. On bi mi ostavio nešto sitno za tramvajsku kartu i sendvič na poslu. Sve ostalo – računi, hrana, odjeća za djecu – on je kupovao ili mi davao točno određenu svotu. Kad bih zatražila nešto više, slijedilo bi ispitivanje: “Zašto ti treba nova majica? Zar nisi prošle godine kupila jednu?”

Moja prijateljica Sanja primijetila je promjenu na meni. “Ivana, što se događa? Nekad si bila puna života, sad te jedva prepoznajem.” Slegnula bih ramenima i promijenila temu. Sram me bilo priznati istinu.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i upitala ga: “Emire, mogu li ovaj mjesec zadržati nešto od plaće? Treba mi za frizera i možda da odem s curama na kavu.” Pogledao me kao da sam ga uvrijedila: “Kakva kava? Imaš sve što ti treba kod kuće. Ako ti treba frizerka, mogu ti ja ošišati kosu.”

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam nestala ona stara Ivana koja se smijala bez razloga i uživala u malim stvarima. Sjetila sam se mame koja mi je uvijek govorila: “Čuvaj svoju neovisnost, dijete moje. Nikad ne znaš što život nosi.” Nisam je poslušala.

Sutradan na poslu nisam mogla sakriti tugu. Moja šefica Jasmina me pozvala u ured: “Ivana, jesi li dobro? Zabrinuta sam za tebe.” Suze su mi navrle na oči. “Ne znam više tko sam,” prošaptala sam. Jasmina je bila prva kojoj sam ispričala sve – kako nemam pristup vlastitom novcu, kako svaki moj trošak mora biti opravdan.

“To što ti radi nije u redu,” rekla je odlučno. “To je oblik nasilja. Zaslužuješ bolje.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Ali kako otići? Djeca su mala, nemam gdje. Moji roditelji žive u malom mjestu kod Bjelovara i jedva spajaju kraj s krajem. Bojim se što će reći ljudi – selo priča, grad još više.

Jedne subote dok smo ručali kod njegove majke u Sarajevu, tema je slučajno došla na novac. Njegova sestra Amra šalila se: “Emire, pusti ženu da si nešto kupi!” On se nasmijao: “Ma Ivana zna da ja sve najbolje rasporedim.” Svi su se smijali osim mene. Osjetila sam kako mi suze naviru i brzo otišla u kupaonicu.

Tamo sam prvi put pogledala sebe u ogledalo i rekla naglas: “Dosta.” Nisam znala što ću dalje, ali znala sam da ovako više ne mogu.

Počela sam krišom ostavljati po 20 kuna sa strane svaki put kad bih dobila plaću. Malo po malo, skupila sam dovoljno za jedan razgovor sa psihologinjom. Ona mi je dala snagu da napravim prvi korak – razgovarati s roditeljima i prijateljicama.

Reakcije su bile različite – mama je plakala i krivila sebe što me nije bolje naučila; tata je šutio i gledao kroz prozor; Sanja me zagrlila i rekla: “Nisi sama.”

Najveći strah bio mi je što će biti s djecom ako odem. Hoće li ih on uzeti? Hoće li ih okrenuti protiv mene? No psihologinja me uvjeravala da imam prava i da postoje institucije koje će mi pomoći.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i rekla mu: “Emire, želim svoj novac natrag. Želim odlučivati o svom životu.” Pogledao me s podsmijehom: “Ti bez mene ne znaš ni kruh kupiti.” Ali ovaj put nisam ustuknula.

Nisam još otišla – još uvijek skupljam snagu i novac. Ali više nisam ona ista Ivana koja šuti i trpi. Svaki dan pišem dnevnik i podsjećam se tko sam bila prije njega.

Ponekad se pitam – koliko nas još ovako živi? Koliko nas šuti iz straha ili srama? Možemo li pronaći snagu da vratimo svoj život u svoje ruke?