Suze na Stranicama: Priča o Lejlinom Snove i Knjigama za Dječju Bolnicu

“Mama, hoćeš li mi večeras opet čitati onu priču o zmaju?” Amarov glas bio je slab, ali oči su mu sjale kao da u njima gori cijeli svemir. Sjedila sam na rubu bolničkog kreveta, pokušavajući sakriti suze koje su mi navirale svaki put kad bih ga pogledala. Nije imao ni sedam godina, a već je znao više o bolu i strahu nego što bi itko trebao.

“Naravno, ljubavi. Zmaj danas leti još dalje nego jučer,” šapnula sam, otvarajući knjigu koju smo već deset puta pročitali. Dok sam čitala, Amar je zamišljao da leti iznad Sarajeva, iznad rijeke Miljacke, iznad svih bolnica i igala. U tim trenucima zaboravljali smo na sve.

Ali stvarnost se uvijek vraćala. Liječnici su šaptali iza zatvorenih vrata. Moj muž Dario i ja smo se svađali oko sitnica – tko će ostati s Amarom, tko će otići po lijekove, tko će nazvati moju mamu u Mostaru da joj kaže da opet nije dobro. Naše živote su preplavili strah i nemoć.

Jednog dana, dok smo čekali rezultate još jedne biopsije, Amar me pogledao ozbiljno kao odrasla osoba. “Mama, znaš li koliko djece ovdje nema ni jednu knjigu? Ja imam tebe i knjige, ali oni nemaju ništa. Možemo li im pomoći?”

Zastala sam. Nisam znala što reći. “Možemo pokušati, dušo. Što bi ti volio?”

“Želim da svako dijete u bolnici ima knjigu. Možda 15.000 knjiga! Zamisli koliko bi to bilo sreće!”

Dario je s vrata promrmljao: “Lejla, ne možeš mu obećavati nemoguće.” Ali ja sam znala – to nije bilo samo Amarovo obećanje. To je bio moj zadatak.

Počela sam pisati po Facebook grupama: “Tražimo knjige za djecu u bolnici!” Ljudi su se javljali – iz Tuzle, Zagreba, Splita, Zenice… Neki su slali stare slikovnice, neki su nudili pomoć s prijevozom. Prvi paket stigao je iz Travnika: “Za malog Amara i sve male heroje!” pisalo je na kutiji.

Amar je svakog jutra pitao: “Koliko ih sada imamo?” Kad smo prešli tisuću, lice mu je blistalo od ponosa. “Još samo 14.000!” smijao se.

Ali bolest nije čekala. Amar je slabio iz dana u dan. Jedne noći, dok sam mu čitala priču o vuku i djevojčici, tiho je zaspao i više se nije probudio.

Svijet mi se srušio. Nisam znala kako dalje disati, kamo s rukama, što reći Dariu koji je plakao prvi put otkako ga znam. Ljudi su dolazili na dženazu, donosili cvijeće i knjige. Netko je predložio: “Lejla, nastavi s knjigama. To bi Amar htio.”

Tada sam shvatila – Amarov san nije umro s njim. Počela sam raditi još jače. Osnovala sam udrugu “Amarove Knjige”, a ljudi su slali pakete iz cijele regije. Djeca iz škole u Vitezu organizirala su akciju: “Jedna knjiga za Amara!” U Zagrebu su studenti skupljali slikovnice na fakultetu.

Jednog dana zazvonio mi je telefon: “Dobar dan, ovdje Ivana iz Ministarstva zdravstva Hrvatske. Čuli smo za vašu akciju i želimo pomoći.” Nisam mogla vjerovati – Amarov san prelazio je granice.

Dario i ja smo se polako ponovno zbližavali kroz rad na udruzi. I dalje smo plakali navečer kad nitko ne vidi, ali sada smo imali razlog ustati iz kreveta.

Nakon godinu dana, stajala sam pred dječjom bolnicom u Sarajevu s kamionom punim knjiga. Djeca su izlazila iz soba, smijala se i birala svoje omiljene priče. Jedna djevojčica me zagrlila: “Hvala što si nam donijela sreću.” Tada sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.

Danas “Amarove Knjige” ima više od 20.000 doniranih knjiga u bolnicama diljem Bosne i Hrvatske. Svaki put kad vidim dijete kako lista slikovnicu u bijeloj pidžami, znam da Amar nije otišao uzalud.

Ponekad se pitam – koliko tuge može jedna majka podnijeti prije nego što pronađe snagu za nešto veće? I koliko ljubavi može stati u jednu običnu knjigu?