Suze na istom jastuku: Majka i kćerka u oluji napuštanja
“Mama, on me ostavio,” prošaptala je Ariana, glas joj je drhtao kao da će se svaki čas slomiti. Sjedila je sklupčana na rubu kauča, mobitel joj je još uvijek bio u ruci, a oči crvene od suza. Nisam imala snage reći joj da sam i ja upravo doživjela isto. Samo sam sjela pored nje, privukla je k sebi i pustila da suze teku.
Nisam znala kako joj reći da je tata otišao. Da sam i ja dobila poruku – običnu, hladnu SMS poruku nakon dvadeset godina braka. “Ne mogu više. Odlazim. Molim te, nemoj me tražiti.” To je sve što je napisao. Nije imao hrabrosti pogledati me u oči. Nije imao hrabrosti ni zbog Ariane. Dva sata kasnije, čula sam vrata kako se tiho zatvaraju. I to je bilo to.
Ariana je šutjela, gledala u prazno, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića. “Zašto?” pitala je tiho. “Što sam napravila krivo?”
“Nisi ti ništa krivo napravila, ljubavi,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati uvjerljivo, iako ni sama nisam vjerovala u to. U meni se miješala tuga, bijes i osjećaj izdaje. Kako je moguće da netko s kim si dijelio život toliko godina jednostavno nestane? Kako je moguće da netko koga voliš može otići bez riječi?
Ariana je nastavila: “Rekao mi je da mu treba prostora. Da ne zna što želi. Ali nije mi to rekao u lice. Poslao mi je poruku na Instagramu! Mama, zar sam toliko bezvrijedna?”
Stisnula sam joj ruku. “Nisi bezvrijedna. Oni su kukavice. Lakše im je pobjeći nego reći istinu.”
U tom trenutku, sve maske su pale. Više nisam bila samo majka koja tješi svoju kćerku – bila sam žena koja pati jednako kao i ona. “I mene je tata ostavio,” izgovorila sam napokon, glasom koji je jedva izlazio iz mene.
Ariana me pogledala širom otvorenih očiju. “Što? Kada?”
“Danas. Prije dva sata. Poslao mi je poruku i otišao.”
Nastala je tišina koju su ispunjavali samo naši jecaji. Sjedile smo tako dugo, grleći se, dijeleći bol koju nismo birale.
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Svaki zvuk bio je preglasno podsjećanje na ono što smo izgubile. Pokušavala sam funkcionirati – kuhati ručak, otići na posao, slušati Arianine priče o fakultetu – ali sve je bilo kao kroz maglu.
Jednog jutra, dok sam kuhala kavu, Ariana je došla u kuhinju s natečenim očima.
“Ne mogu više ovako, mama,” rekla je. “Moramo nešto promijeniti.”
“Što predlažeš?”
“Ne znam… Možda da odemo negdje? Da pobjegnemo iz ovog stana koji miriše na njega?”
Zastala sam s kuhačom u ruci. Ideja mi se činila suludom i oslobađajućom u isto vrijeme.
“Možda bismo trebale otići kod bake u Bosnu? Na selo? Tamo gdje nema signala ni interneta ni podsjetnika na njih?”
Ariana se prvi put nasmiješila nakon dugo vremena.
Tjedan dana kasnije sjedile smo u staroj bakinoj kuhinji u selu kod Travnika, okružene mirisom svježeg kruha i zvukom pijetlova iz dvorišta. Baka nas je gledala ispod oka dok smo joj pričale što se dogodilo.
“Djeco moja, muškarci su često slabiji nego što mislite,” rekla je tiho dok je mijesila tijesto za pitu. “Ali vi ste jake. Imate jedna drugu. I imate mene.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Dani su prolazili sporo, ali svaka šetnja kroz polja, svaki razgovor uz kavu s bakom i Arianom bio je korak prema ozdravljenju. Počele smo razgovarati o stvarima o kojima nikad prije nismo – o mojim snovima koje sam žrtvovala zbog braka, o Arianinim strahovima da nikad neće biti dovoljno dobra za nekoga.
Jedne večeri sjedile smo na klupi ispred kuće i gledale zvijezde.
“Mama, misliš li da će nam ikad biti bolje?” pitala me Ariana.
“Ne znam,” odgovorila sam iskreno. “Ali znam da ćemo preživjeti. I da ćemo biti bolje zajedno nego same sa svojim bolom.”
Vratile smo se u Zagreb nakon mjesec dana drugačije – ne potpuno izliječene, ali snažnije nego prije.
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir dok sam gledala Arianin osmijeh dok sprema ispit ili kad zajedno pijemo kavu na balkonu.
Ponekad još uvijek osjetim val tuge kad prođem pored njegove jakne koju nisam imala srca baciti ili kad Ariana pogleda mobitel očekujući poruku koja nikad neće doći.
Ali sada znam – nismo same. Imamo jedna drugu.
I pitam se: koliko nas još sjedi večeras na kauču i plače zbog onih koji nisu imali hrabrosti ostati? Koliko nas još treba naučiti da vrijedimo više od jedne poruke?