Suze na Balkanskom Putu: Neočekivano Otkriće

“Zašto si to učinio, Ivane?” povikala je moja majka dok su joj oči bile pune suza. Stajao sam na pragu naše male kuće u selu blizu Plitvičkih jezera, osjećajući težinu njezinih riječi kao kamenje u prsima. Nisam imao odgovor. Kako objasniti da sam jednostavno morao otići, da me nešto nevidljivo vuklo prema šumama i planinama Balkana?

Sve je počelo jedne hladne zimske večeri kada sam pronašao stari dnevnik mog djeda u potkrovlju. Bio je to običan, izblijedjeli notes, ali riječi u njemu bile su sve samo ne obične. Djed je pisao o svom životu, o tajnama koje je nosio sa sobom do groba. Tajne koje su uključivale našu obitelj, našu prošlost i nešto što je nazvao ‘Tri pitanja’.

Prvo pitanje bilo je jednostavno: “Što te najviše plaši?”. Odmah sam znao odgovor. Plašilo me suočavanje s istinom o sebi, o tome tko sam zapravo. Drugo pitanje bilo je dublje: “Što bi učinio da nemaš straha?”. To me natjeralo da razmislim o svim stvarima koje sam odgađao zbog straha od neuspjeha ili osude. Treće pitanje bilo je najteže: “Što ćeš ostaviti iza sebe?”. To me natjeralo da se suočim s vlastitom smrtnošću i pitanjem naslijeđa.

Dok sam hodao kroz guste šume i prelazio planinske vrhove, ta tri pitanja bila su mi stalni pratitelji. Svaki korak bio je težak, ali svaki korak me približavao odgovoru. Susretao sam ljude koji su mi pričali svoje priče, dijelili svoja iskustva i strahove. Bilo je trenutaka kada sam mislio da ću se izgubiti, ne samo fizički već i emocionalno.

Jedne noći, dok sam sjedio uz vatru s grupom planinara iz Sarajeva, jedan od njih, Emir, ispričao mi je svoju priču. Njegova obitelj bila je razdvojena ratom, a on je godinama pokušavao pronaći mir u sebi. Njegova priča me duboko dirnula jer sam shvatio da svi nosimo svoje bitke i da su one često skrivene ispod površine.

Kada sam konačno stigao do vrha planine, osjećao sam se kao da sam dosegao vrhunac svog unutarnjeg putovanja. Pogled na dolinu ispod bio je veličanstven, ali ono što me zaista dirnulo bila je spoznaja koju sam nosio sa sobom. Shvatio sam da su odgovori na ta tri pitanja već dugo u meni, samo ih nisam želio priznati.

Vratio sam se kući s novim razumijevanjem sebe i svoje obitelji. Majka me dočekala s istim pitanjem u očima, ali ovaj put sam imao odgovor. Rekao sam joj za djedov dnevnik i tri pitanja koja su promijenila moj život. Suze su joj potekle niz lice dok me grlila, a ja sam znao da smo zajedno pronašli mir.

Sada se pitam, koliko nas zapravo živi u skladu sa svojim istinskim ja? Koliko nas ima hrabrosti suočiti se s vlastitim strahovima i ostaviti nešto vrijedno iza sebe?