Šutnja koja boli: Kako sam izgubila sestru zbog istine koju nisam izrekla

“Jelena, jesi li dobro? Izgledaš kao da si vidjela duha!” upitala me prodavačica dok sam stajala ukopana ispred izloga, držeći u ruci haljinu koju sam maloprije odabrala. Nisam joj mogla odgovoriti. Srce mi je lupalo kao ludo, a dlanovi su mi se znojili. Kroz staklo kafića na drugoj strani hodnika, jasno sam vidjela svog šogora, Damira, kako sjedi s nekom ženom. Nije to bio običan razgovor – držali su se za ruke, a ona mu je nešto šaputala na uho. Damir se smijao onim osmijehom koji sam do sada viđala samo kad je bio s mojom sestrom Anom.

Nisam znala što da radim. Ana je bila trudna šest mjeseci, napokon sretna nakon godina borbe s neplodnošću. Zamišljala sam joj lice, njezine oči pune nade dok mi je prije samo nekoliko dana pokazivala ultrazvuk i govorila: “Jelena, napokon nam se ostvaruje san!” Kako da joj sada sve to oduzmem? Kako da joj kažem da je čovjek kojeg voli možda vara?

Otišla sam kući bez da sam išta kupila. Cijelu noć nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike Damira i te žene, Anina sreća, naši roditelji koji su uvijek govorili da je obitelj najvažnija. Sljedećeg jutra nazvala me Ana: “Jelena, možeš li doći danas? Damir radi do kasno, a ja bih voljela da mi praviš društvo.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Naravno, dolazim odmah,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati normalno.

Dok sam sjedila u njezinoj kuhinji i gledala kako priprema čaj od kamilice, osjećala sam se kao izdajica. “Jelena, što ti je? Zabrinjavaš me…” rekla je tiho. Pogledala sam je i na trenutak poželjela sve izbaciti iz sebe, ali onda sam ugledala njezin trudnički trbuh i oči pune povjerenja. Samo sam odmahnula glavom: “Ma ništa, umorna sam od posla.”

Dani su prolazili, a ja sam postajala sve nervoznija. Počela sam izbjegavati Damira kad god bih mogla. Kad bi me Ana pitala što nije u redu, lagala bih joj da imam puno posla ili glavobolju. Osjećala sam se kao da nosim kamen oko vrata.

Jednog popodneva, dok smo Ana i ja šetale po Maksimiru, naišli smo na Damira. Bio je s istom onom ženom iz tržnog centra. Kad nas je ugledao, ukočio se. Žena je brzo otišla prema tramvajskoj stanici. Ana ga je zbunjeno pogledala: “Tko ti je to?” Damir je promrmljao nešto o kolegici s posla koja mu je pomagala oko nekog projekta. Ana mu je povjerovala – ili se barem pravila da vjeruje.

Te večeri nisam mogla više izdržati. Nazvala sam prijateljicu Lejlu i ispričala joj sve. “Jelena, moraš joj reći! Ako ne ti, onda će netko drugi – i bit će još gore!” rekla mi je odlučno. Ali ja nisam imala snage. Bojala sam se da će Ana izgubiti bebu od stresa ili da će me mrziti što sam joj uništila iluziju sretnog braka.

Tjedni su prolazili u agoniji. Ana je rodila prekrasnu djevojčicu, Laru. Svi smo plakali od sreće u rodilištu. Damir je bio uz nju, ponosan i nasmijan. Pokušavala sam uvjeriti samu sebe da sam možda sve krivo shvatila.

Ali onda je došao dan kad je istina eksplodirala kao bomba. Jedne večeri, dok smo svi bili kod Ane na večeri, zazvonio joj je mobitel. Na ekranu – poruka od nepoznatog broja: “Zaslužuješ znati istinu o Damiru.” Ana je problijedjela i otišla u sobu. Vratila se uplakanih očiju i bacila mobitel na stol: “Jelena, jesi li ti znala za ovo?”

Nisam mogla lagati više. Sve sam priznala – gdje sam ih vidjela, kako sam šutjela jer sam mislila da je štitim. Ana me gledala kao stranca: “Zašto mi nisi rekla? Zar misliš da sam slaba? Zar misliš da ne bih voljela znati istinu o svom životu?”

Damir je pokušavao objasniti, ali Ana ga nije htjela ni pogledati. Meni nije oprostila šutnju. Odselila se kod naših roditelja i prekinula svaki kontakt sa mnom.

Danas sjedim sama u svom stanu i vrtim sve iznova po glavi. Jesam li napravila pravu stvar štiteći sestru ili sam joj time nanijela još veću bol? Je li bolje reći istinu odmah ili čekati dok sve ne eksplodira?

Možda vi imate odgovor na pitanje koje me proganja svaku noć: Je li šutnja ponekad veća izdaja od same laži?