Susjedstvo nade: Kako me Azra spasila od samoće

“Opet ta tišina…” pomislim dok sjedim za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu kafe. Sat na zidu otkucava uporno, kao da mi broji minute samoće. Prošlo je već šest mjeseci otkako je Lejla otišla za Zagreb, a Adnan još ranije za Njemačku. Stan je prevelik za mene, a zidovi kao da šapću imena moje djece.

Zvonjava na vratima prekida moj tok misli. Trgnem se, srce mi zadrhti. Tko bi to mogao biti? Ne očekujem nikoga. Polako ustanem, navučem džemper i otvorim vrata. Preda mnom stoji žena srednjih godina, tamne kose skupljene u punđu, s tanjirom baklave u rukama i osmijehom koji grije više od sunca u maju.

“Dobar dan, ja sam Azra, nova sam u zgradi. Pomislila sam da bi bilo lijepo upoznati susjede,” kaže tiho, ali sigurno.

Osjetim kako mi se oči pune suzama. Nisam navikla na ovakvu ljubaznost otkako su djeca otišla. “Hvala vam… Nisam imala društvo već dugo,” promrmljam, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu.

Azra ulazi, ostavlja baklavu na stol i pogleda me s razumijevanjem. “Znate, i meni je teško. Muž mi je umro prošle godine, a sin studira u Mostaru. Ovdje sam nova, sve mi je strano…”

Sjedimo zajedno uz kafu i baklavu. Pričamo o svemu – o Sarajevu prije rata, o djeci koja su otišla trbuhom za kruhom, o muževima kojih više nema. Smijemo se i plačemo istovremeno. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da nisam sama.

Dani prolaze, a Azra i ja postajemo nerazdvojne. Svako jutro pijemo kafu na mom balkonu, gledamo kako grad diše ispod nas. Ponekad zajedno idemo na pijacu, pomažemo jedna drugoj oko kuće. Ljudi iz zgrade nas gledaju s osmijehom – kažu da smo kao sestre.

Jednog dana, dok smo sjedile na klupi ispred zgrade, prilazi nam Jasmina iz trećeg sprata. “Vidim vas dvije stalno zajedno… Lijepo je to. Možda bismo mogle napraviti neko druženje za sve iz zgrade?” predloži.

Azra me pogleda i klimne glavom. “Zašto da ne? Svi smo nekako sami ovdje… Možda nam baš to treba.”

Organiziramo malu zabavu u zajedničkoj prostoriji. Svako donese nešto – ja napravim pitu krompirušu, Azra donese svoju baklavu, Jasmina donese domaći sok od zove. Smijeh i razgovor ispune prostoriju kao nekad davno kad su djeca bila mala i kuća puna gostiju.

Ali nije sve uvijek lako. Jedne večeri, dok spremam večeru, zazvoni telefon. Lejla plače s druge strane žice – muž joj je izgubio posao, ne zna kako će dalje. Osjećam nemoć – ne mogu joj pomoći osim riječima utjehe. Kad spustim slušalicu, suze mi same krenu niz lice.

Azra dolazi bez kucanja, vidi me uplakanu i samo me zagrli. “Znam kako ti je… Ali nisi sama. Proći će i ovo.”

Te noći dugo razgovaramo o majčinstvu, o boli kad ne možeš zaštititi svoju djecu od svijeta. Azra mi priča kako joj sin često piše da mu nedostaje dom, ali ne želi se vratiti jer ovdje nema posla ni budućnosti.

“Znaš,” kaže Azra tiho, “nekad mislim da smo mi žene ovdje naučene trpjeti i šutjeti. Ali možda je vrijeme da se borimo za sebe – i za našu sreću.”

Te riječi mi odzvanjaju danima u glavi. Počinjem više izlaziti među ljude, uključujem se u rad mjesne zajednice. Azra i ja pokrećemo radionice za žene iz kvarta – učimo ih šivati, praviti kolače, dijelimo priče i smijeh.

Jednog dana dobijem pismo od Adnana. Piše: “Mama, ponosan sam na tebe što si pronašla novu snagu i prijatelje. Zaslužuješ biti sretna.” Suze mi navru na oči – ovaj put od radosti.

Gledam Azru dok zalijeva cvijeće na balkonu i shvatim koliko mi znači njeno prijateljstvo. Nismo više dvije usamljene žene – postale smo obitelj jedna drugoj.

Ponekad se pitam: Koliko nas još sjedi sami po stanovima, čekajući da netko pokuca na vrata? Možda bismo svi trebali biti malo više kao Azra – otvoriti srce i pružiti ruku nekome tko to treba.