Sunce za tuđe živote: Priča o maloj Emi i posljednjem oproštaju
“Ne, molim vas, nemojte još…” moj glas je drhtao dok sam stajala pored Emičinog kreveta, stisnutih šaka i suznih očiju. Medicinska sestra Sanja nježno mi je dotaknula rame, pokušavajući mi dati snagu koju nisam imala. “Ivana, znam da je teško, ali… vrijeme je.”
Nikada nisam vjerovala da će moj život stati u jednu bolničku sobu, među bijelim zidovima i mirisom dezinficijensa. Prije samo tjedan dana, Ema je trčala po dvorištu kod bake u Travniku, smijala se dok je pokušavala uhvatiti leptira. Sada leži nepomična, s cjevčicama i aparatima koji joj održavaju tijelo na životu. Liječnici su rekli ono što nijedna majka ne želi čuti: “Vaša kćer je moždano mrtva.”
Moj muž, Dario, sjedio je u kutu sobe, pogleda prikovanog za pod. Nije plakao. Nije mogao. Njegova šutnja bila je glasnija od bilo kakvog jecaja. Moja mama, Jasna, držala me za ruku, šapćući molitve koje sam znala napamet još iz djetinjstva. “Bože, daj nam snage…”
U tom trenutku ušla je doktorica Lejla. “Ivana, Dario… želim s vama razgovarati o mogućnosti donacije organa. Znam da je prerano i da vas boli, ali vaša Ema može spasiti druge živote.”
Osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića. “Kako mogu pustiti svoje dijete? Kako mogu dopustiti da netko drugi živi zahvaljujući njenoj smrti?”
Dario je prvi progovorio nakon sat vremena tišine. “Ema je uvijek bila naše sunce. Ako može biti sunce još nekom djetetu… možda to ima smisla.”
Noć prije operacije nisam spavala. Sjedila sam pored nje, pričala joj priče o moru i galebovima, kao da će me čuti. U jednom trenutku, sestra Sanja donijela mi je šalicu čaja i sjela pored mene.
“Znaš, Ivana, prije nekoliko godina izgubila sam sestru u prometnoj nesreći. Njezino srce sada kuca u drugoj djevojčici iz Sarajeva. Nije lako, ali nekad nam život pruži priliku da budemo heroji na najteži način.”
Ujutro su došle medicinske sestre i liječnici. Svi su stali oko Emičinog kreveta. Netko je tiho zapjevao: “Ti si moje sunce, jedino sunce…” Glasovi su se stapali s mojim jecajima. Pogledala sam Emino lice, mirno kao da spava.
“Zbogom, ljubavi moja,” šapnula sam joj na uho.
Nakon svega, hodnici bolnice bili su prazni i hladni. Dario me držao za ruku dok smo izlazili van. Ljudi su nas gledali sažaljivo, ali nitko nije znao što nosimo u sebi.
Dani su prolazili sporo. Prijatelji su dolazili s kolačima i riječima utjehe koje su zvučale prazno: “Vrijeme liječi sve.” Ne liječi. Samo naučiš živjeti s rupom u prsima.
Jednog dana stiglo je pismo iz bolnice: “Zahvaljujući Emi, troje djece danas ima novu priliku za život.” Plakala sam satima, ali ovaj put nisu bile samo suze tuge – bilo je i malo ponosa.
Moja svekrva Ružica nije razumjela našu odluku. “Kako ste mogli to učiniti? Zar nije bolje da počiva cijela?” Dugo smo raspravljali oko toga za stolom u našoj maloj kuhinji u Zenici.
“Ružice, Ema nije otišla – ona živi u drugoj djeci,” odgovorio joj je Dario tiho.
Najteže mi je bilo objasniti Emičinom bratu Filipu gdje je njegova sestra. Imao je samo pet godina.
“Mama, kad će se Ema vratiti iz bolnice?”
“Dušo, Ema je sada anđeo. Pomogla je drugoj djeci da budu zdrava i igraju se kao ona nekad.” Filip me zagrlio i rekao: “Onda je ona superjunakinja.” Nisam mogla zadržati suze.
Godinu dana kasnije otišla sam na groblje s bijelim balonom na kojem je pisalo “Sunce moje”. Stajala sam pred njenim malenim spomenikom i pitala se: Jesam li napravila pravu stvar? Bi li Ema bila ponosna na mene?
Ponekad sanjam da trči prema meni kroz polje suncokreta i smije se onim svojim zvonkim smijehom. Probudim se s osjećajem topline u srcu – možda zato što znam da negdje drugo troje djece diše zahvaljujući njoj.
Možda nikada neću prestati tugovati za Emom, ali naučila sam da ljubav ne prestaje smrću – ona samo mijenja oblik.
Kažite mi… Biste li vi imali snage donijeti ovakvu odluku? Je li moguće pronaći smisao u najvećem gubitku?