Stan koji dijeli obitelj: Priča o ljubavi, pohlepi i granicama
“Znaš li ti, mama, koliko je to nepošteno?” urlala je Sanja, moja snaha, dok je moj sin Ivan stajao pored nje, šutke, pogled spušten. Bilo je to treće veče zaredom da su došli u moj stan s istom temom: kad ću napokon prepisati stan na Ivana. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale oko šalice čaja, shvatila sam da više ne razgovaramo o ljubavi ni obitelji, nego o kvadratima i vlasničkim listovima.
Nisam uvijek bila ovakva. Prije samo nekoliko godina, bila sam sigurna da će Ivan naslijediti sve što imam. Moj muž Dragan je umro rano, a Ivan je bio moje jedino dijete. Sve sam radila za njega – radila sam dvostruke smjene u bolnici, štedjela svaku kunu, odricala se putovanja i novih cipela. Kad je Ivan upoznao Sanju, bila sam sretna. Mislila sam: napokon će imati nekoga tko ga voli kao ja.
Ali Sanja nije bila kao ostale djevojke iz našeg kvarta u Sarajevu. Bila je ambiciozna, uvijek je gledala dalje – prema Zagrebu, prema većem stanu, boljem autu. Kad su se vjenčali, preselili su kod mene jer su tvrdili da ne mogu plaćati najam. Pristala sam, misleći da će to biti privremeno. Ali mjeseci su prolazili, a njih dvoje nisu ni pokušavali pronaći nešto svoje.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u kupaonici, čula sam ih kako se svađaju u mojoj kuhinji.
“Ne možeš ti stalno biti mamina beba!” vikala je Sanja. “Tvoja mama ima stan, a mi se gušimo u kreditima! Zar ne vidiš da nas iskorištava?”
Ivan je šutio. Uvijek je šutio kad bi trebalo nešto reći. Kad sam ušla u kuhinju, napravila sam se da ništa nisam čula. Ali od tog dana, nešto se promijenilo u meni.
Počela sam primjećivati sitnice: kako Sanja nikad ne opere suđe, kako Ivan više ne pita kako sam provela dan, kako se njihovi prijatelji smiju na moj račun kad misle da ih ne čujem. Jednom sam slučajno pročitala poruku na Sanjinom mobitelu: “Ako ne prepiše stan uskoro, ja odlazim.”
Te večeri nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor na puste sarajevske ulice i pitala se: što sam to stvorila? Dijete koje me gleda kao bankomat? Snaha koja me vidi samo kao prepreku?
Sljedećih tjedana počela sam razmišljati o tome da iznajmim stan. Prijateljica iz bolnice mi je rekla da njezina kćer traži stan blizu centra. Ideja mi se svidjela – možda bih napokon mogla imati mir.
Kad sam to spomenula Ivanu i Sanji, nastao je pakao.
“Znači izbacuješ nas na ulicu?” vikao je Ivan prvi put otkad znam za sebe.
“Ne izbacujem vas,” rekla sam mirno. “Ali ovo je moj stan. Želim ga iznajmiti i imati nešto za sebe.”
Sanja je tada počela plakati i vikati kako sam sebična, kako uništavam njihovu budućnost. Ivan me gledao kao stranca.
Nakon te večeri više ništa nije bilo isto. Ivan i Sanja su se preselili kod njezinih roditelja u Ilidžu. Nisam ih vidjela mjesecima. Povremeno bi mi Ivan poslao poruku: “Jesi dobro?” ali nikad više od toga.
Stan sam iznajmila mladoj studentici iz Mostara. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir u svom domu. Ali svake večeri bih sjedila sama za stolom i gledala stare fotografije – Ivan kao beba, Ivan na maturi, Ivan s osmijehom koji više ne poznajem.
Jednog dana došao je na vrata. Bio je mršaviji nego prije, oči su mu bile crvene.
“Mama,” rekao je tiho. “Sanja je otišla.”
Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila.
“Znaš,” šapnuo je kroz suze, “sve smo izgubili zbog tog stana.”
Nisam imala snage reći mu da nismo izgubili stan – izgubili smo jedno drugo.
Danas sjedim sama u dnevnoj sobi i pitam se: gdje prestaje majčina dužnost? Jesam li pogriješila što nisam dala sve što imam svom djetetu? Ili sam napokon naučila postaviti granice? Može li ljubav preživjeti kad novac postane važniji od svega?
Što vi mislite – jesu li roditelji dužni žrtvovati sve za svoju djecu ili postoji trenutak kad trebamo reći: dosta je?