Srce u sjeni: Kada očeva pažnja ostavlja jedno dijete u tami
“Zašto uvijek on?” pitala sam se dok sam gledala tatu kako se smiješi i grli Ivana, mog polubrata. Njegov osmijeh bio je rezerviran samo za njega, kao da ja nisam postojala. “Aleksandra, možeš li mi donijeti čašu vode?” upitao me tata, ne podižući pogled s Ivana. Osjetila sam kako mi srce tone, ali poslušno sam otišla do kuhinje.
Moja mama, Nensi, uvijek je govorila da tata voli nas oboje jednako, ali ja to nisam mogla osjetiti. Svaki put kad bi Ivan došao u posjetu, tata bi se pretvorio u drugu osobu. Njegova pažnja bila je usmjerena samo na njega, kao da je Ivan sunce oko kojeg se tata vrti. A ja? Ja sam bila samo sjena.
“Aleksandra, dušo, znaš da te tata voli,” rekla bi mama dok bi me tješila u noćima kada bih plakala u svom krevetu. “Samo mu treba vremena da se navikne na novu obiteljsku dinamiku.” Ali koliko vremena je dovoljno? Prošlo je već pet godina otkako su se tata i mama vjenčali, a ja sam još uvijek čekala da me primijeti.
Jedne večeri, dok smo sjedili za večerom, Ivan je pričao o svojim planovima za fakultet. Tata ga je slušao s takvim ponosom u očima da me zaboljelo gledati. “A što ti planiraš, Aleksandra?” upitao me Ivan s osmijehom koji je bio sve samo ne iskren.
“Ne znam još,” odgovorila sam tiho, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Tata nije ni podigao pogled s tanjura.
Nakon večere, mama me povukla u stranu. “Znam da ti je teško,” rekla je nježno. “Ali moraš razgovarati s tatom. Reci mu kako se osjećaš.”
“Ne mogu,” odgovorila sam odlučno. “On me ionako neće slušati.”
Ali mama nije odustajala. “Pokušaj barem,” rekla je. “Možda će te iznenaditi.”
Te noći, dok sam ležala budna u krevetu, razmišljala sam o maminim riječima. Možda bih trebala pokušati razgovarati s tatom. Možda bi me napokon čuo.
Sljedećeg jutra, skupila sam hrabrost i pokucala na vrata tatine radne sobe. “Tata, možemo li razgovarati?” upitala sam tiho.
Podigao je pogled s papira koje je pregledavao i kimnuo glavom. “Naravno, Aleksandra. Što je bilo?”
Duboko sam udahnula i počela govoriti. “Osjećam se kao da me ne primjećuješ kad je Ivan ovdje,” rekla sam, boreći se da zadržim suze. “Kao da nisam važna.”
Tata me gledao iznenađeno, kao da prvi put vidi tko sam zapravo. “Aleksandra, nisam znao da se tako osjećaš,” rekao je polako.
“Pa sada znaš,” odgovorila sam, osjećajući kako mi glas drhti.
Tata je ustao i prišao mi bliže. “Žao mi je ako sam te povrijedio,” rekao je iskreno. “Nisam to namjeravao.”
Osjetila sam kako mi srce malo omekšava, ali još uvijek nisam bila sigurna koliko mu mogu vjerovati. “Želim samo da me vidiš,” rekla sam tiho.
Tata me zagrlio i obećao da će se potruditi biti bolji otac za mene. Ali dio mene još uvijek nije bio uvjeren.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo tata i ja imali taj razgovor. Iako se trudio pokazati više pažnje prema meni, još uvijek sam osjećala prazninu svaki put kad bi Ivan došao u posjetu.
Jednog dana, dok smo svi sjedili u dnevnoj sobi, Ivan je iznenada rekao: “Znaš, Aleksandra, mislim da si ti zapravo jako talentirana za umjetnost.” Pogledala sam ga iznenađeno.
“Hvala,” odgovorila sam nesigurno.
Tata se nasmiješio i dodao: “Da, trebali bismo više razgovarati o tvojim interesima.” Osjetila sam kako mi srce malo poskoči od radosti.
Ali pitanje koje me mučilo ostalo je neodgovoreno: Hoće li tata ikada stvarno vidjeti mene ili ću zauvijek ostati u sjeni Ivana? Može li se srce koje je jednom bilo podijeljeno ikada potpuno spojiti?