Sramota u učionici: Kad ti dijete postane meta

“Jesi li ti stvarno toliko glup, Ivane?” riječi su koje su mi odzvanjale u ušima dok sam gledao snimku na mobitelu. Učionica je bila puna djece, a moj sin stajao je sam pred pločom, spuštene glave, dok su se smijeh i šaptanje širili prostorijom. Učiteljica, gospođa Marija, stajala je ispred njega s prekrštenim rukama, lice joj je bilo hladno kao led. Nisam mogao vjerovati da je to ista žena kojoj sam povjerio svoje dijete.

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci. Ivan se povukao u sebe, prestao je pričati o školi, a navečer bi često plakao u svojoj sobi. Supruga Ana i ja mislili smo da je to samo faza, možda neki dječji nesporazum ili svađa s prijateljima. Ali kad sam tog jutra dobio poruku od susjede Mirele – “Dario, moraš ovo vidjeti” – sve se promijenilo.

Snimka je kružila WhatsApp grupama roditelja. Na njoj je jasno vidljivo kako Ivan i još troje djece stoje pred razredom dok ih učiteljica ismijava zbog loših ocjena iz matematike. “Možda bi vam bolje išlo da manje buljite u mobitele, a više učite!” vikala je, a djeca su se smijala. Ivan je samo šutio, lice mu je bilo crveno od srama.

Te večeri sam sjedio za stolom s Anom. “Ne mogu vjerovati da se ovo događa našem djetetu,” rekla je tiho, brišući suze. “Moramo nešto poduzeti.”

Sutradan sam otišao ravnatelju škole, gospodinu Periću. “Ovo je neprihvatljivo!” vikao sam, tresući mobitelom pred njegovim licem. On je samo uzdahnuo i rekao: “Znate, Dario, djeca znaju biti osjetljiva. Možda ste vi ovo krivo shvatili…”

“Krivo shvatio? Pogledajte snimku!” gotovo sam vikao. Ali on je samo odmahnuo rukom i rekao da će razgovarati s učiteljicom.

Ivan je idućih dana bio još povučeniji. Odbijao je ići u školu. “Tata, mogu li ostati doma? Molim te…” pitao me jedno jutro dok sam mu spremao doručak. Pogledao sam ga – oči su mu bile crvene od neprospavane noći.

Ana i ja odlučili smo razgovarati s drugim roditeljima. Našli smo se u kafiću blizu škole. Mirela, čija kćerka Emina također bila na snimci, bila je bijesna: “Ovo nije prvi put! Prošle godine je ponižavala mog starijeg sina jer nije znao pjesmicu napamet!”

Rasprava je postajala sve glasnija. Neki roditelji su govorili da ne žele probleme, drugi su bili spremni potpisati peticiju za smjenu učiteljice. “Ako mi ne zaštitimo svoju djecu, tko će?” pitao sam ih.

Te večeri Ivan mi je prišao dok sam sjedio na balkonu. “Tata, misliš li da sam stvarno glup?” pitao je tiho. Srce mi se slomilo. Zagrlio sam ga najjače što sam mogao. “Nisi glup, sine. Ti si pametan i vrijedan dječak. Neki ljudi zaborave kako treba razgovarati s djecom. To nije tvoja krivnja.”

Sljedećih dana borba se nastavila. Pisali smo pritužbe Ministarstvu obrazovanja, razgovarali s psihologinjom škole, ali sve se činilo uzaludno. Učiteljica Marija i dalje je predavala kao da se ništa nije dogodilo.

Jednog dana Ivan se vratio iz škole s modricom na ruci. “Što se dogodilo?” pitao sam ga zabrinuto.

“Neki dečki iz razreda su me gurnuli na hodniku… Rekli su da sam cinkaroš jer si ti išao kod ravnatelja,” šapnuo je.

Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svom djetinjstvu u Sarajevu – o tome kako smo uvijek štitili jedni druge, kako su učitelji bili autoriteti ali i zaštitnici. Što se dogodilo s našim školama? Kako smo došli do toga da djeca postaju žrtve sustava koji bi ih trebao štititi?

Ana je predložila da Ivana prebacimo u drugu školu. “Možda će mu tamo biti bolje,” rekla je tiho.

Ali ja nisam mogao odustati tako lako. Otišao sam na sastanak Vijeća roditelja i ispričao cijelu priču pred svima.

“Zamislite da se ovo dogodilo vašem djetetu,” rekao sam im drhtavim glasom. “Koliko još djece mora biti povrijeđeno prije nego što nešto poduzmemo?”

Nakon sastanka nekoliko roditelja mi je prišlo i reklo da su i njihova djeca imala slična iskustva s gospođom Marijom, ali su šutjeli iz straha od posljedica.

Na kraju školske godine stigla nam je obavijest – učiteljica Marija premještena je u drugu školu, a Ivanova nova razrednica bila je mlada i nasmijana profesorica Jelena.

Ivan se polako vraćao sebi, ali ožiljci su ostali. Još uvijek ponekad pita: “Tata, što ako me opet netko ponizi?”

Gledam ga i pitam se – koliko još djece prolazi kroz isto? Koliko nas šuti dok naši najmlađi pate? Zar nije vrijeme da podignemo glas za njih?