Sram moje kćeri – Kad ljubav nije dovoljna

“Mama, znaš… ponekad mi je neugodno pred Ivanovim roditeljima kad vide kako živimo.” Te riječi, izgovorene tiho, gotovo šaptom, zarezale su me dublje nego što bi to mogao bilo kakav nož. Stajala sam u kuhinji, ruke mi mokre od suđa, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Moja kćerka, Ana, gledala je u pod, izbjegavajući moj pogled. U tom trenutku, sve godine truda, neprospavanih noći i odricanja činile su se uzaludnima.

“Ne razumijem, Ana… Zar ti nije dovoljno što sam ti uvijek bila tu? Što sam radila dva posla da bi ti imala za knjige i ekskurzije?” pokušala sam zadržati glas mirnim, ali osjetila sam kako mi drhti.

Ana je slegnula ramenima. “Nije to to, mama. Samo… Ivanovi roditelji su drugačiji. Njegova mama stalno kupuje stvari za nas, pomaže oko stana, a tata mu je platio auto. Ne moraš ti ništa, ali… znaš kako ljudi pričaju.”

Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Sjetila sam se svih onih godina kad sam s Anom išla na plac, birale smo najjeftinije voće, smijale se jer smo znale napraviti ručak od ničega. Sjetila sam se zime kad sam joj šivala kaput od stare deke jer nisam imala novca za novi. Sjetila sam se njezinog osmijeha kad je dobila stipendiju i rekla mi: “Mama, sad ću ja tebi pomoći!” Gdje je nestala ta djevojčica?

“Ana, ja nisam birala ovakav život. Tvoj otac nas je ostavio kad si imala pet godina. Radila sam što sam mogla. Znaš da nisam imala nikoga osim tebe.”

“Znam, mama… ali svijet nije fer. Ljudi gledaju što imaš, a ne tko si. Nekad poželim da mogu biti ponosna na tebe pred svima, ali…”

Nisam više mogla slušati. Okrenula sam joj leđa i nastavila prati suđe, ali ruke su mi drhtale. U glavi mi je odzvanjala njezina rečenica: “Nekad poželim da mogu biti ponosna na tebe pred svima.” Zar nisam bila dovoljno dobra majka? Zar ljubav nije dovoljna?

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop svoje male sobe u Novom Zagrebu, slušala zvukove tramvaja u daljini i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za Anu. Sjetila sam se kako su me susjede ogovarale kad sam ostala sama s djetetom. Sjetila sam se kako sam čistila stubišta po zgradama na Trešnjevci da bih platila Anin vrtić. Sjetila sam se kako sam prodavala zlatni lančić koji mi je majka ostavila samo da bih Ani mogla kupiti cipele za maturu.

Sljedećih dana Ana me izbjegavala. Dolazila bi samo nakratko po poštu ili nešto iz ormara. Nisam znala kako da joj priđem. U trgovini sam srela njezinu svekrvu, gospođu Vesnu, koja me pogledala s visoka i rekla: “Ana nam je rekla da ste vi uvijek bili vrijedni, ali znate kako je danas… mladima treba sigurnost.” Osjetila sam kako me stid guši.

Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bio je to moj brat Emir iz Sarajeva. “Seko, šta ti je? Čujem od Ane da si nešto potištena.”

“Ma ništa, Emire… Znaš kako je kad djeca odrastu. Počnu gledati svijet drugačije.”

“Nemoj tako pričati! Ti si nju digla na noge sama! Sjećaš li se kad si kod mene radila ljeti na pijaci? Nisi se nikad žalila!”

Suza mi skliznu niz obraz. “Ali sad joj to ništa ne znači… Srami me se jer nemam novca kao Ivanovi roditelji.”

Emir je šutio nekoliko sekundi pa rekao: “Znaš šta? Neka ona dođe kod mene pa nek vidi kako ljudi žive kad nemaju ni pola onoga što vi imate u Zagrebu! Djeca danas misle da novac pada s neba.”

Nakon tog razgovora osjećala sam se malo bolje, ali rana je ostala otvorena.

Jednog dana Ana je došla s Ivanom. Sjeli su za stol i Ivan je rekao: “Teta Marija, Ana i ja razmišljamo o kreditu za stan. Znam da nemate puno, ali ako možete biti jamac…”

Pogledala sam Anu. Oči su joj bile pune nade, ali i straha.

“Ana, znaš da bih ti dala sve što imam, ali ja nemam ni kreditnu sposobnost. Jedva plaćam režije.” Glas mi je bio tih.

Ivan je slegnuo ramenima i rekao: “Nema veze, probat ćemo drugačije.” Ali vidjela sam u njegovim očima razočaranje.

Kad su otišli, sjela sam na stari kauč i zaplakala kao dijete. Osjećala sam se beskorisno, kao teret.

Sljedećih tjedana Ana mi se rijetko javljala. Počela sam raditi još jedan posao – čistila sam stanove po Jarunu kako bih joj barem mogla kupiti nešto za rođendan. Kad sam joj donijela poklon – ručno pleteni šal – samo ga je pogledala i rekla: “Hvala, mama.” Nije ga ni otvorila.

Na Badnjak sam sjedila sama za stolom. Gledala sam stare fotografije – Ana kao mala u mom naručju, Ana na prvom danu škole, Ana na maturalnoj večeri… Sve te slike bile su ispunjene ljubavlju i ponosom.

Te noći napisala sam Ani pismo:

“Draga moja kćeri,
Znam da ti ne mogu dati ono što ti drugi mogu dati – ni novac ni sigurnost ni skupe poklone. Ali dala sam ti cijelu sebe: svoje vrijeme, svoju ljubav i svoje srce. Možda to nije dovoljno za ovaj svijet, ali nadam se da će jednog dana biti dovoljno za tebe.
Tvoja mama”

Ostavila sam pismo na njezinom pragu.

Dani su prolazili bez odgovora. Počela sam prihvaćati da možda nikad neću biti ona majka kojom će se Ana hvaliti pred drugima.

Ali jedno jutro zazvonio mi je mobitel. Bila je to Ana – plakala je.

“Mama… oprosti mi… Bila sam glupa i nezahvalna. Sad kad gledam svoje dijete kako raste, shvaćam koliko si ti žrtvovala za mene. Volim te najviše na svijetu!”

Plakale smo obje dugo na telefonu.

I danas se pitam: Zašto društvo toliko cijeni novac više od ljubavi? Je li moguće biti ponosan na ono što jesi kad drugi vide samo ono što imaš?