Sram koji ne prolazi: Priča jedne majke iz sela kraj Dervente

“Ne mogu vjerovati da si ovo napravio, Damire!” povikala sam, držeći u ruci pozivnicu koju je dobila samo moja sestra. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Damir je stajao ispred mene, spuštenih očiju, kao da ga je sram pogledati me. “Mama, molim te… nemoj praviti scenu. Nije to ništa osobno,” promucao je, ali ja sam znala da laže. Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice, ali nisam ih brisala. Neka vidi koliko boli.

Cijeli život smo proveli u ovom selu. Moj muž Zoran i ja radimo od jutra do mraka – on u radionici, ja u školi i na našoj maloj farmi. Nismo imali puno, ali Damiru nikada ništa nije falilo. Sjećam se kako smo ga vodili na izlete u prirodu, kako smo mu kupili prvi bicikl na kredit, kako sam mu šivala kostime za maskenbal jer nismo imali novca za kupovne. Sve sam dala za njega.

Kad je upisao fakultet u Zagrebu, bila sam ponosna. Prvi u porodici koji je otišao na fakultet! Skupljali smo novac cijelu godinu da mu platimo stan i knjige. Svaki put kad bi došao kući, činilo mi se da je sve udaljeniji. Počeo je pričati drugačije, nositi odjeću koju nisam prepoznavala, smijati se našim običajima. “Mama, nemoj to tako… to ti je seljački,” znao bi reći kad bih mu servirala pitu ili kad bih ga zamolila da pomogne oko kokoši.

Zoran je šutio, ali ja sam osjećala kako ga boli isto kao i mene. “Pusti ga, Jasna. Mladi su danas drugačiji,” govorio bi mi navečer dok bismo sjedili na klupi ispred kuće. Ali ja nisam mogla pustiti.

Kad nam je javio da se ženi, srce mi je zaigralo od sreće. “Hoćeš li dovesti Lejlu da je upoznamo?” pitala sam ga preko telefona. “Ma ne treba sad… puno je obaveza oko posla i priprema,” odgovorio je hladno. Nisam ni slutila što nas čeka.

Pozivnica nije stigla. Prvo sam mislila da je greška pošte. Onda sam čula od susjede Mirele da je njena kćerka dobila pozivnicu jer radi s Damirovom budućom ženom u banci. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Nazvala sam ga istog trena. “Damire, zar nas nisi pozvao na svoje vjenčanje?” upitala sam drhtavim glasom. Tišina s druge strane bila je gora od bilo kakvog odgovora.

“Mama… Lejlina porodica je malo… drugačija. Oni su iz grada, navikli su na drugačije stvari. Ne bih htio da se osjećate neugodno ili da vas neko gleda s visoka,” rekao je tiho.

“Znači, sramiš se nas? Sramiš se što ti je otac mehaničar a majka učiteljica? Što živimo na selu? Što nemamo para za skupa odijela?” viknula sam kroz suze.

“Nije to tako… samo želim da sve prođe bez stresa,” pokušao je objasniti.

Zoran je sjedio pored mene, stisnutih šaka. Nikad ga nisam vidjela tako slomljenog. “Neka ide, Jasna. Ako mu nismo dovoljno dobri sad, nećemo biti nikad,” rekao je tiho i otišao u radionicu.

Noći su prolazile bez sna. Gledala sam stare slike – Damir s kravom Ljubicom, Damir na traktoru sa Zoranom, Damir u mom naručju prvog dana škole. Pitala sam se gdje smo pogriješili.

Na dan vjenčanja nisam mogla izdržati. Otišla sam do crkve u gradu, stala daleko iza svih gostiju i gledala kroz prozor kako moj sin izgovara sudbonosno “da” bez nas pored sebe. Lejlina majka nosila je bundu i bisere, otac joj je pričao viceve o seljacima. Damir se smijao s njima kao da nikad nije bio naš.

Kad su izašli iz crkve, Lejla me pogledala s podsmijehom i šapnula nešto Damiru. On me samo okrznuo pogledom i okrenuo glavu.

Vratila sam se kući slomljena. Zoran me dočekao na pragu i zagrlio bez riječi.

Dani su prolazili u tišini. Ljudi u selu su šaptali iza leđa – neki su nas žalili, neki osuđivali Damira, neki nas krivili što smo ga “previše razmazili”.

Jednog dana stiglo je pismo iz Zagreba – Damir nam šalje slike s medenog mjeseca i kratko piše: “Nadam se da ste dobro.” Ni riječi o vjenčanju, ni isprike.

Ponekad sjedim sama na klupi ispred kuće i gledam zalazak sunca nad našim poljem. Pitanje mi ne izlazi iz glave: Jesmo li ga previše voljeli ili premalo naučili da voli ono što jest? Može li dijete ikada stvarno pobjeći od svojih korijena ili ih samo nauči skrivati od drugih?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Da li biste oprostili sinu ili zauvijek ostali s prazninom u srcu?