„Snaći ćeš se, ti si uvijek bila jaka“ – Priča o ženi koja je umorna od snage
„Snaći ćeš se, ti si uvijek bila jaka.“ Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila na rubu kreveta, stežući rub stare deke. Suze su mi klizile niz obraze, ali nisam ih više ni pokušavala sakriti. Gledala sam u svog muža, Ivu, koji je sjedio za stolom i listao novine kao da sam mu upravo rekla da je vani kiša, a ne da mi se svijet raspada.
„Ivo, molim te… Ne mogu više sama. Sve mi je previše. Djeca, unuci, tvoja majka, posao… Osjećam se kao da ću puknuti.“ Glas mi je drhtao, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
On je samo slegnuo ramenima. „Ajde, Marija, nemoj sad dramiti. Snaći ćeš se, uvijek si znala. Pa ti si naša stijena.“
Stijena. Da, to sam bila cijeli život. Za sestru Anu kad ju je muž ostavio s dvoje male djece. Za sina Tomislava kad je upao u dugove zbog kredita za auto. Za kćerku Lejlu kad joj je muž otišao raditi u Njemačku i ostavio je samu s troje djece. Za svekrvu Ružu koja je nakon moždanog udara trebala svakodnevnu njegu. Za sve njih sam bila tu – kuhala, čistila, slušala, tješila, rješavala račune, vodila djecu liječniku, planirala obiteljske ručkove i slavila tuđe uspjehe kao svoje.
A kad sam ja zadnji put slavila nešto svoje? Kad sam zadnji put sjela na klupu ispred kuće i samo gledala kako sunce zalazi iza brda iznad našeg sela kod Travnika?
Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila da više ne mogu. Bio je to običan četvrtak. Lejla je došla uplakana jer joj je najmlađi sin dobio temperaturu, a ona nije znala što da radi. Tomislav me zvao jer mu je banka blokirala račun. Ruža je tražila da joj promijenim zavoj na nozi. Ivo je pitao gdje su mu čarape. Svi su nešto trebali od mene, a ja sam osjećala kako se gušim.
Te noći nisam spavala. Ustala sam u tri ujutro i otišla na balkon. Gledala sam u mrak i pitala se: „A tko će mene zagrliti kad mi bude teško? Tko će meni skuhati čaj kad budem bolesna?“
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Ivom. „Ivo, stvarno mi treba pomoć. Možemo li podijeliti obaveze? Možeš li ti nekad odvesti Ružu doktoru ili pomoći oko ručka?“
On bi samo odmahnuo rukom: „Ma pusti, znaš da ja to ne znam kao ti. Ti si uvijek sve držala pod kontrolom.“
Djeca su bila ista. „Mama, ti to najbolje znaš… Mama, možeš li samo još ovo… Mama, molim te…“
Jednog dana sam pukla. Došla sam kod Ane, sestre koja živi dvije ulice dalje.
„Ana, ne mogu više. Osjećam se kao da svi vuku komad mene i ništa ne ostaje za mene samu.“
Ana me pogledala onim svojim blagim očima: „Znam, Marija… Ali ti si uvijek bila ta koja sve može. Ja nisam kao ti.“
Te riječi su me pogodile kao šamar. Zar nitko ne vidi da više ne mogu? Zar nitko ne želi vidjeti?
Počela sam osjećati bol u prsima, glavobolje koje nisu prolazile danima. Liječnik mi je rekao da mi je tlak previsok i da moram usporiti.
Ali kako usporiti kad svi očekuju da budeš motor svega?
Jednog jutra odlučila sam ništa ne napraviti. Nisam skuhala ručak, nisam otišla u trgovinu, nisam promijenila Ruži zavoj. Sjela sam na stolicu ispred kuće i gledala u prazno.
Ivo je prvi primijetio.
„Šta ti je danas? Nisi ni kavu skuvala.“
„Ne mogu više“, rekla sam tiho.
Djeca su dolazila i odlazila taj dan, zbunjena što ih ne dočekuje miris juhe ili svježe ispečenih kiflica.
Navečer su svi sjeli oko stola. Tišina je bila gusta kao oluja pred kišu.
„Mama, jesi dobro?“ pitala je Lejla.
Pogledala sam ih sve redom: „Nisam dobro. Umorna sam. Trebam vas.“
Prvi put nakon toliko godina vidjela sam zabrinutost u njihovim očima. Prvi put su shvatili da ni ja nisam neuništiva.
Sljedećih dana počeli su dolaziti češće – ali ne samo po pomoć nego i s pomoći. Tomislav je odveo Ružu doktoru. Lejla je donijela ručak. Ivo je prvi put u životu usisao kuću.
Nije bilo lako prepustiti kontrolu. Osjećala sam se krivom što nisam svima na raspolaganju kao prije. Ali polako sam učila da imam pravo biti slaba, imati loš dan, tražiti zagrljaj.
Danas sjedim na klupi ispred kuće i gledam zalazak sunca iznad brda iznad Travnika. Osjećam miris trave i čujem smijeh unuka koji se igraju u dvorištu.
Pitam se: Koliko nas žena nosi teret cijelog svijeta na svojim leđima jer nas svi uvjeravaju da smo „jake“? I kad ćemo napokon priznati sebi – i drugima – da imamo pravo biti slabe?