Slomljeni Snovi: Vjenčanje Koje Nikad Nije Bilo

“Neću dozvoliti da me itko sažalijeva!” povikao je Senad, Avin budući svekar, dok su mu oči gorjele od ponosa i srama. Sjedili smo za našim starim kuhinjskim stolom u Sarajevu, a napetost je bila toliko gusta da sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Moja kćer Ava, nježna i uvijek optimistična, stisnula mi je ruku ispod stola. Njen zaručnik, Ivan, gledao je u pod, nemoćan da išta kaže.

Sve je počelo prije tri mjeseca, kad nam je Ava s osmijehom na licu priopćila da se udaje. “Mama, tata, Ivan me zaprosio!” viknula je ulazeći u dnevni boravak. Moj muž, Dragan, i ja smo se pogledali – ona će uvijek biti naša djevojčica, ali znali smo da je vrijeme da joj damo krila. “Čestitamo, ljubavi!” zagrlili smo je oboje, a ja sam već u glavi slagala popis gostiju i zamišljala bijelu haljinu.

Ali ubrzo su počeli problemi. Ivanov otac, Senad, živio je u malom stanu na Grbavici. Bio je udovac, radio je kao portir u jednoj školi i jedva sastavljao kraj s krajem. Kad smo prvi put razgovarali o vjenčanju, Dragan je rekao: “Mi ćemo pokriti troškove, Senade. Nemaš brige.” Mislili smo da činimo ispravnu stvar – pomagali smo mladima da započnu život bez dugova.

Senad je tada samo kimnuo glavom, ali sada, kad su pripreme krenule, stvari su se promijenile. “Ne mogu dozvoliti da vi sve platite! Šta će ljudi reći? Da sam nesposoban otac?” grmio je Senad. Osjetila sam kako mi naviru suze – nisam željela povrijediti njegov ponos, ali nisam znala kako drugačije pomoći.

Ava je pokušavala smiriti situaciju: “Babo, nije važno ko plaća. Važno je da budemo zajedno.” Ali Senad nije popuštao. “Ti ne razumiješ! Cijeli život sam radio da ti ništa ne fali, Ivane. Sad kad trebaš najviše svog oca, ja nemam ništa dati!”

Ivan je tada prvi put progovorio: “Tata, molim te… Ne radi se o novcu. Vesna i Dragan žele pomoći jer nas vole.” Ali Senad je samo odmahnuo rukom i ustao od stola. “Neću biti predmet milosrđa! Ako ne mogu sudjelovati kao otac, bolje da ni ne dolazim na vjenčanje!”

Te noći Ava nije mogla spavati. Sjela je kraj mene na krevet i tiho zaplakala: “Mama, što ako se Ivan i ja nikad ne vjenčamo? Što ako nas ovo uništi?” Nisam imala odgovora. Dragan je šutio cijelu večer, zatvoren u svojoj tišini.

Sljedećih tjedana pokušavali smo pronaći kompromis. Predložili smo skromnije vjenčanje – možda samo ručak za najužu obitelj. Senad nije želio ni čuti: “Ili će biti kako treba ili nikako! Neću dozvoliti da moj sin ima manje od drugih!”

Ivan se povukao u sebe. Počeo je izbjegavati Avu, a ona je svakim danom bila sve tužnija. Jedne večeri došla mi je uplakana: “Mama, Ivan mi više ne piše. Bojim se da ga gubim.” Srce mi se slomilo gledajući kako joj snovi nestaju pred očima.

Dragan i ja smo pokušali razgovarati s Ivanom. Našli smo ga u kafiću na Čengić Vili. Sjedio je sam, gledao u praznu šalicu kave. “Ivane, sine…” započeo je Dragan oprezno. Ivan nas je pogledao umornim očima: “Ne znam što da radim. Ne želim povrijediti oca, ali ne želim izgubiti Avu. Osjećam se kao da me svi vuku na svoju stranu.”

Pokušali smo ga uvjeriti da ljubav mora biti jača od ponosa i novca. “Zajedno ste jači od svega ovoga,” rekla sam mu tiho. Ali Ivan je samo slegnuo ramenima: “Nekad ni ljubav nije dovoljna.”

Vjenčanje se približavalo, ali ništa nije bilo spremno. Pozivnice nisu poslane, sala nije rezervirana. Ava je svakog dana gubila nadu.

Jednog jutra došla mi je s crvenim očima: “Mama, odlučila sam. Neću se udati dok svi ne budemo zajedno za stolom kao obitelj.” Znala sam što to znači – odustaje od svega dok Senad ne prihvati našu pomoć ili dok ne pronađe način da sudjeluje.

Tjedni su prolazili u tišini i iščekivanju. Ivan se sve više udaljavao. Na kraju je došao kod nas kući s pismom za Avu. U njemu je napisao: “Volim te više od svega, ali ne mogu birati između tebe i svog oca. Možda jednog dana budemo imali priliku iznova.” Ava ga je čitala drhteći, a onda se slomila u mom naručju.

Danas gledam svoju kćer kako pokušava nastaviti dalje – upisala je magisterij u Zagrebu i svaki dan se bori sa svojim tugama i nadama. Ja još uvijek razmišljam o svemu što se dogodilo i pitam se gdje smo pogriješili.

Možda će netko reći da su ponos i siromaštvo razorili ovu ljubavnu priču, ali ja mislim da su nas najviše uništile riječi koje nismo izgovorili na vrijeme.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo žrtvovati sreću zbog ponosa? Što biste vi učinili na našem mjestu?