Skrivena istina: Njegova prijateljica iz djetinjstva i noći koje su promijenile sve
“Ne mogu vjerovati da si opet išao kod nje!” povikala sam, osjećajući kako mi srce lupa u grudima. Ivan je stajao ispred mene, ruku prekrštenih na prsima, pokušavajući zadržati miran izraz lica. “To je samo Ana, znaš da smo prijatelji od djetinjstva,” odgovorio je, ali u njegovim očima vidjela sam nešto što me natjeralo da posumnjam u sve što smo imali.
Tri godine smo bili zajedno, tri godine ispunjene smijehom, suzama i planovima za budućnost. Mislila sam da ga poznajem bolje nego ikoga drugog. No, kada sam saznala za njegove česte posjete Ani, prijateljici iz djetinjstva, nešto u meni se prelomilo. Kako je moguće da sam bila toliko slijepa?
Ana je bila prisutna u njegovom životu od malih nogu. Njihove obitelji bile su bliske, a oni su dijelili sve tajne i snove. Uvijek sam mislila da je to lijepo, imati nekoga tko te poznaje cijeli život. Ali sada, ta ista bliskost činila mi se prijetnjom.
“Zašto mi nisi rekao da provodiš noći kod nje?” upitala sam ga, pokušavajući zadržati glas mirnim. “Nije to ništa posebno,” odgovorio je, ali njegov ton bio je previše ležeran za moj ukus.
Odlučila sam upoznati Anu. Možda će mi razgovor s njom pomoći da shvatim što se zapravo događa. Kada sam je prvi put vidjela, bila je upravo onakva kakvu sam je zamišljala – nasmijana, srdačna i pomalo zagonetna. “Drago mi je što smo se konačno upoznale,” rekla je pružajući mi ruku.
Dok smo sjedile na terasi kafića, Ana mi je pričala o njihovim zajedničkim uspomenama. Bilo je teško ne primijetiti kako joj oči zasvijetle svaki put kad spomene Ivana. “Znaš, on mi je kao brat,” rekla je s osmijehom koji nije dosegao njezine oči.
“A te noći koje provodite zajedno?” upitala sam izravno, ne želeći više okolišati. Ana se na trenutak ukočila, a zatim se nasmijala. “Oh, to su samo pijane večeri kada gledamo stare filmove i prisjećamo se djetinjstva,” odgovorila je.
Ali nešto u njenom odgovoru nije mi dalo mira. Odlučila sam razgovarati s Ivanom još jednom. “Ako nema ništa između vas, zašto mi nisi rekao?” pitala sam ga kad smo se našli kod mene doma.
“Nisam mislio da će ti biti važno,” rekao je slegnuvši ramenima. “Ana i ja smo samo prijatelji.”
Ali kako su dani prolazili, sumnja me nije napuštala. Počela sam primjećivati sitnice – način na koji bi se Ivan nasmijao kad bi dobio poruku od Ane, ili kako bi mu lice zasjalo kad bi pričao o njoj.
Jedne večeri, dok smo sjedili na kauču gledajući film, odlučila sam mu reći što osjećam. “Ivane, volim te, ali ne mogu živjeti s ovim osjećajem da nešto skrivaš od mene,” rekla sam tiho.
On me pogledao s tugom u očima. “Nikad te nisam htio povrijediti,” rekao je nakon duge šutnje. “Ali Ana… ona mi znači puno više nego što sam mislio.”
Te riječi bile su poput udarca u stomak. “Što to znači?” pitala sam drhtavim glasom.
“Ne znam,” odgovorio je iskreno. “S tobom želim graditi budućnost, ali Ana… ona je dio mog života kojeg ne mogu jednostavno ostaviti iza sebe.”
Osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije. Kako odlučiti između ljubavi prema Ivanu i vlastitog dostojanstva? “Moram znati gdje stojimo,” rekla sam mu odlučno.
Ivan je uzdahnuo i pogledao me očima punim tuge i nesigurnosti. “Treba mi vremena da razmislim,” rekao je konačno.
Te noći nisam mogla spavati. Misli su mi bile ispunjene slikama Ivana i Ane zajedno, smijehom koji nisam mogla čuti i tajnama koje nikada neću znati.
Sljedećih dana Ivan se povukao u sebe. Razgovarali smo manje nego ikad prije, a ja sam osjećala kako se zid između nas sve više povećava.
Jednog dana odlučila sam otići do Ane bez najave. Morala sam znati istinu, bez obzira koliko bolna bila.
Kada sam stigla do njezine kuće, Ana me dočekala s iznenađenjem na licu. “Nisam očekivala da ćeš doći,” rekla je.
“Moram znati istinu,” rekla sam joj izravno.
Ana me pogledala s tugom u očima. “Ivana volim kao brata,” rekla je tiho. “Ali istina je da između nas postoji nešto više od prijateljstva.”
Te riječi bile su kao hladan tuš. Osjećala sam kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Zašto mi to niste rekli?” pitala sam kroz suze.
“Nismo htjeli povrijediti tebe ili njega,” odgovorila je Ana iskreno.
Vratila sam se kući osjećajući se izgubljeno i izdano. Ivan me čekao na vratima, a kad me vidio uplakanu, znao je da znam istinu.
“Žao mi je,” rekao je tiho dok su mu oči bile pune suza.
“Zašto si mi to učinio?” pitala sam ga kroz jecaje.
“Nisam znao kako ti reći,” odgovorio je slomljenim glasom.
Naša veza završila je te večeri. Ostala sam sama s pitanjima koja su me proganjala: Je li ljubav vrijedna žrtvovanja vlastitog dostojanstva? Može li se povjerenje ikada obnoviti nakon izdaje? Možda nikada neću pronaći odgovore.