Skok u nepoznato: Priča o hrabrosti na mostu iznad Save

“Ne, ne, ne!” vrisak je parao zrak dok sam stajao na tramvajskoj stanici kod Mosta slobode. Bio je siječanj, zrak je mirisao na snijeg i ispušne plinove, a ja sam, kao i svako jutro, čekao autobus za Trešnjevku. U jednom trenu, zvuk pucanja metala i lom stakla presjekli su rutinu. Okrenuo sam se i vidio crveni Renault kako se prevrće niz nasip, a onda – nešto što nikad neću zaboraviti – malo tijelo izletjelo je kroz razbijeni prozor i nestalo u ledenoj Savi.

Ljudi su vrištali, netko je zvao policiju, ali nitko se nije pomaknuo. Srce mi je tuklo kao ludo. “Nema vremena!” čuo sam sebe kako vičem, i prije nego što sam shvatio što radim, trčao sam prema ogradi mosta. “Jure! Ne!” viknula je neka žena iza mene, ali nisam stao. Pogledao sam dolje – voda je bila crna, a dijete je plutalo licem prema dolje. Bez razmišljanja, preskočio sam ogradu i skočio.

Udario sam u vodu kao kamen. Hladnoća me presjekla do kostiju, ali morao sam do nje. Plivao sam koliko su mi ruke dopuštale, osjećao sam kako mi tijelo otkazuje poslušnost. Uhvatih je za kaputić – bila je tako mala, tako hladna. “Drži se, mala!” promrmljao sam kroz zube.

Kad smo stigli do obale, ruke su mi drhtale. Ljudi su nas izvukli van. Netko je plakao, netko vikao. Hitna pomoć je stigla za nekoliko minuta. Gledao sam kako joj masiraju srce, a onda – tišina. Svi smo čekali. I onda – plač. Najljepši zvuk na svijetu.

Nisam znao tko je ona. Nisam znao ni tko su ljudi koji su me tapšali po ramenu dok su me umotavali u deku. Samo sam sjedio na obali i gledao u rijeku koja mi je još uvijek ledila kosti.

Kasnije tog dana, kad sam stigao kući, supruga Ivana me dočekala na vratima. “Jure, jesi li ti normalan? Mogao si poginuti! Što bi bilo s nama? S Leonom?” Sin Leon me gledao velikim očima iz hodnika. “Tata, jesi li ti superjunak?”

Nisam znao što da kažem. Ivana je plakala od bijesa i straha. “Uvijek misliš na druge! A što s nama? Zar ti nije dosta što si stalno na poslu, sad još ovo!”

Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam u strop i slušao kako Leon diše u susjednoj sobi. Jesam li pogriješio? Jesam li trebao riskirati sve zbog nepoznatog djeteta? Ili bih se cijeli život grizao da nisam ništa učinio?

Sljedećih dana novine su pisale o meni kao o junaku s Mosta slobode. Ljudi su mi prilazili na ulici, rukovali se sa mnom, nudili piće u kafiću kod Remize. Ali kod kuće – napetost. Ivana je šutjela danima. “Ne mogu više živjeti u strahu da ćeš jednog dana otići i nećeš se vratiti,” rekla mi je jedne večeri dok smo prali suđe.

Pokušavao sam joj objasniti: “Ivana, nisam razmišljao. Samo… vidio sam dijete i znao da moram nešto učiniti.”

“A što ako sljedeći put ne budeš imao sreće? Što ako ostanem sama s Leonom?”

Nisam imao odgovora.

Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to majka spašenog djeteta – Mirela iz Dubrave. Plakala je dok mi se zahvaljivala: “Jure, spasili ste moju Anu… Ne znam kako da vam zahvalim…” Pozvala nas je na ručak.

Ivana nije htjela ići. “Ne mogu gledati to dijete i misliti da si mogao umrijeti zbog nje,” rekla mi je tiho.

Otišao sam sam. Mirela me dočekala zagrljajem koji mi je slomio srce. Ana mi je donijela crtež: čovjek s velikim osmijehom i plavom rijekom ispod mosta.

“Jure, vi ste naš anđeo čuvar,” rekla je Mirela.

Vratio sam se kući s osjećajem ponosa i tuge istovremeno. Leon me zagrlio: “Tata, kad narastem, želim biti kao ti.” Ivana me gledala kroz prozor, oči su joj bile crvene od plača.

Dani su prolazili, ali napetost nije nestajala. Ivana me izbjegavala, a ja sam sve češće odlazio u šetnje uz Savu, tražeći odgovore u tišini rijeke.

Jedne večeri sjeli smo za stol nakon što je Leon zaspao.

“Jure,” počela je Ivana tiho, “znam da si napravio nešto veliko… Ali bojim se da ću te izgubiti zbog tvoje potrebe da spašavaš svijet.” Gledala me dugo u oči.

“Ivana,” rekao sam tiho, “ne znam bih li mogao živjeti sa sobom da nisam skočio… Ali znam da ne želim izgubiti tebe i Leona.” Suze su joj klizile niz lice.

Zagrlio sam je i šapnuo: “Možda nisam superjunak… Možda sam samo čovjek koji nije mogao okrenuti glavu.”

I sada, mjesecima kasnije, još uvijek sanjam taj skok i osjećam hladnoću Save u kostima. Pitam se: jesmo li dužni riskirati sve za nepoznatog čovjeka? Ili smo veći junaci kad ostanemo uz svoje najbliže?

Što biste vi učinili na mom mjestu?