Skok u nepoznato: Priča o hrabrosti i gubitku na mostu iznad Une

“Ne, Amra, ne idi tamo!” vikao sam iz sveg glasa dok je zvuk lomljenja metala parao zrak iznad mosta na Uni. Bio je to običan februarski dan, hladan i siv, a ja sam žurio kući s posla u Bihaću. Most je bio klizav, a magla gusta kao mlijeko. U jednom trenutku, pred mojim očima, crveni Golf je izgubio kontrolu, udario u ogradu i prevrnuo se. Sve se dogodilo u nekoliko sekundi, ali slike su mi se urezale u pamćenje kao da ih gledam usporeno.

Iz auta je ispala djevojčica, možda dvije ili tri godine, i skliznula niz zaleđenu obalu ravno u rijeku. Voda je bila tamna, brza i hladna. Ljudi su stajali ukipljeni, neki su vikali, drugi plakali, ali nitko nije reagirao. Osjetio sam kako mi srce lupa u grlu. Pogledao sam Amru, moju suprugu, koja je stajala pored mene s rukama na ustima. “Neko mora!” prošaptao sam sebi i bez razmišljanja potrčao prema ogradi.

“Tarik, nemoj!” vikala je Amra, ali ja sam već preskakao ogradu mosta. U tom trenutku nisam mislio ni na što osim na to dijete koje je nestajalo pod površinom Une. Skok s mosta bio je visok, možda deset metara, ali nisam osjećao strah – samo očajničku potrebu da stignem do nje prije nego što bude kasno.

Udario sam u vodu kao kamen. Hladnoća me presjekla do kostiju, ali nisam stao. Plivao sam prema mjestu gdje sam zadnji put vidio djevojčicu. Ruke su mi bile teške, a pluća su gorjela od napora. Konačno sam je ugledao – mala ružičasta jakna plutala je nekoliko metara dalje. Zgrabio sam je i povukao prema obali.

Na obali su ljudi već trčali prema nama. Netko je zvao hitnu pomoć, drugi su mi pružali ruke da nas izvuku iz vode. Djevojčica nije disala. Počeo sam joj davati umjetno disanje dok su mi ruke drhtale od hladnoće i straha. “Molim te, mala, izdrži…” šaptao sam kroz suze.

Nakon nekoliko trenutaka koji su mi se činili kao vječnost, djevojčica je ispustila slab krik i počela kašljati vodu. Ljudi su zapljeskali i zaplakali od olakšanja. Hitna pomoć je stigla i preuzela je. Sjedio sam na obali, mokar do kože, dok mi je Amra grlila lice u svojim rukama.

“Tarik, mogao si poginuti! Šta bi bilo s nama? S djecom?” plakala je Amra. Nisam znao šta da joj kažem. Znao sam da je u pravu. Imam dvoje male djece kod kuće – Lejlu i Haruna – i svaki dan se borimo s računima, kreditima i svakodnevnim brigama. Možda sam bio sebičan što sam skočio bez razmišljanja o njima.

Kasnije te večeri, dok smo sjedili kod kuće zamotani u deke, nisam mogao prestati razmišljati o onome što se dogodilo. Vijesti su bile pune priče o “heroju s Une”, ali ja se nisam osjećao kao heroj. Osjećao sam se slomljeno – zbog straha koji sam vidio u Amrinim očima i zbog pitanja koja su me mučila: Jesam li napravio pravu stvar? Šta ako me više nikad ne bi bilo? Kako bi moja djeca odrasla bez mene?

Sutradan me nazvala majka djevojčice – Mirela. Plakala je na telefonu: “Ne znam kako da vam zahvalim… Vi ste spasili moju malu Ajlu…” Nisam znao šta da kažem osim: “Samo želim da bude dobro.” Ali kad sam spustio slušalicu, osjetio sam težinu svega što se moglo dogoditi.

Danima nakon toga ljudi su me zaustavljali na ulici, nudili kafu, tapšali po ramenu. Neki su govorili: “Svaka čast!”, drugi su šaptali: “Lud si bio!” Čak me i otac nazvao iz Zagreba: “Tarik, ponosan sam na tebe… ali nemoj više nikad tako riskirati.”

U kući je napetost rasla. Amra je bila tiha, povučena. Jedne noći kad su djeca zaspala, sjeli smo za kuhinjski stol.

“Tarik,” rekla je tiho, “volim te više od svega… ali ne mogu podnijeti pomisao da te izgubim zbog tuđeg djeteta. Naša djeca te trebaju.” Gledao sam je i znao da ima pravo. Ali kako objasniti ono što sam osjećao kad sam vidio Ajlu u vodi? Kako objasniti taj trenutak kad nemaš vremena za razmišljanje?

“Znam,” odgovorio sam tiho. “Ali šta bi bilo da nitko nije skočio? Da smo svi samo gledali?”

Prošlo je nekoliko mjeseci. Ajla se potpuno oporavila i Mirela nas je pozvala na ručak u njihovu kuću u Cazinu. Kad sam vidio Ajlu kako se smije i trči po dvorištu sa svojim bratom Edinom, srce mi se ispunilo toplinom – ali i tugom zbog svega što smo mogli izgubiti.

I danas često razmišljam o tom danu na mostu iznad Une. O strahu u Amrinim očima, o hladnoći vode i o maloj Ajli koja sada ima priliku za život.

Ponekad se pitam: Jesam li bio hrabar ili lud? Da ste bili na mom mjestu – biste li skočili? Koliko daleko biste išli za nekoga koga ne poznajete?