Škare sudbine: Nevidljiva snaga jedne mame
“Ana, jesi li ti stvarno mislila da ćeš ovako moći cijeli život?” glas moje svekrve odjekivao je kroz stan dok sam pokušavala umiriti Leu, moju šestogodišnju kćer, koja je plakala jer nije mogla pronaći omiljenu igračku. “Nisi ti za ovo, nisi ti za samoću. Trebala si više paziti na Ivana.”
Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala kruh za doručak. Ivan je otišao prije tri mjeseca. Otišao je bez riječi, samo je ostavio poruku na stolu: “Ana, ne mogu više. Trebam svoj mir.” Mir? Što je to mir kad imaš dijete, kad imaš račune, kad imaš svekrvu koja dolazi svaki drugi dan i gleda te kao da si ti kriva što joj je sin nestao iz života?
Tog jutra, dok sam vozila Leu u vrtić, tramvaj je bio prepun. Sjedila sam stisnuta između dvije žene koje su glasno pričale o svojim muževima i djeci.
“Ma znaš šta, Marija, ja ti mislim da su te žene koje ostanu same same krive. Ne možeš ti očekivati da će te netko stalno nositi na rukama. Moraš se znat’ postavit’,” rekla je jedna.
Osjetila sam kako mi lice gori. Pogledala sam Leu koja je crtala srca na zamagljenom prozoru. Jesam li ja kriva? Jesam li mogla nešto drugačije? Je li moja vrijednost nestala s Ivanovim odlaskom?
Navečer, kad je Lea zaspala, sjela sam za stol s bilježnicom i olovkom. Pisala sam popis svega što sam taj dan napravila: spremila stan, skuhala ručak, platila račune, pomogla Lei oko zadaće, otišla u dućan, razgovarala s učiteljicom… Ispisala sam trideset i dvije stavke. Trideset i dvije stvari koje nitko nije vidio.
Telefon je zazvonio. Bila je to moja sestra Mirela iz Sarajeva.
“Ana, kako si? Čujem da ti Ivan nije više tu…”
“Dobro sam, Mirela. Znaš kako je. Pokušavam…”
“Znam ja tebe. Ti uvijek sve držiš pod kontrolom, ali ne moraš biti jaka cijelo vrijeme. Znaš da možeš doći kod mene kad god hoćeš.”
Nisam joj znala reći koliko mi znači ta ponuda. Nisam joj znala reći ni koliko se osjećam prazno. Kao da sam prozirna, kao da me nema.
Sljedećih dana sve se nastavilo po starom. Svekrva je dolazila s novim savjetima: “Ana, moraš naći posao s boljom plaćom. Ne možeš živjeti od onog što imaš.” Susjeda Jasna me gledala sažaljivo svaki put kad bi me srela na stepenicama: “Drži se, Ana. Znam ja kako je to kad ostaneš sama. Moj muž je otišao još ’98., nikad se nije vratio iz Njemačke…”
Jednog petka popodne, dok sam čekala Leu ispred vrtića, prišla mi je Martina, majka iz grupe.
“Ana, jesi dobro? Znam da nije lako… Ako trebaš nekoga za pričuvati Leu ili samo popiti kavu, tu sam.”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu u grudima. Možda ipak nisam sama.
Ali kad sam navečer sjela za stol s Leom i pokušala joj pomoći oko crteža za školu, ona me pogledala velikim smeđim očima i pitala:
“Mama, hoće li se tata vratiti?”
Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i šutjela.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi iz tramvaja: “Same su krive.” Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam Ivanu pokušavala objasniti koliko mi treba podrška, a on bi samo odmahnuo rukom: “Previše dramatiziraš, Ana. Sve žene to rade.” Sjetila sam se kako su mi roditelji govorili: “Bit će bolje kad Lea odraste.” Sjetila sam se Mirelinih riječi: “Ne moraš biti jaka cijelo vrijeme.”
Sljedeće jutro odlučila sam napraviti nešto za sebe. Otišla sam do knjižnice i posudila knjigu o ženskoj snazi i samoostvarenju. Sjela sam u park dok je Lea trčala za golubovima i prvi put nakon dugo vremena osjetila miris proljeća.
Navečer sam napisala pismo Ivanu koje mu nikad nisam poslala:
“Dragi Ivane,
Znam da si otišao jer si tražio mir. Ja ga još uvijek tražim ovdje, među igračkama, računima i suzama naše kćeri. Možda ga nikad neću pronaći na način na koji si ti zamislio, ali svaki dan učim biti vidljiva sebi – makar me drugi ne vide.”
Dani su prolazili. Naučila sam tražiti pomoć kad mi treba. Naučila sam reći ‘ne’ svekrvinim savjetima i susjedinim sažaljivim pogledima. Naučila sam slušati Leu kad mi priča o svojim snovima i strahovima.
Jednog dana Lea me zagrlila i šapnula: “Mama, ti si najhrabrija na svijetu.” Tada sam prvi put povjerovala da možda ipak vrijedim – ne zbog onoga što drugi vide ili ne vide, nego zbog svega što jesam.
Ponekad se pitam: Koliko nas hoda ovim ulicama nevidljivo? Koliko nas nosi teret svakodnevice bez priznanja? Možda je vrijeme da počnemo govoriti naglas o svemu što radimo – za sebe i za one koje volimo.