Sjena iz šuflade: Tajna koju nisam smjela otkriti
“Ne otvaraj tu šufladu, Lana!” Majčin glas bio je tih, ali oštar kao nož. Sjećam se tog trenutka kao da je jučer bio, iako sam tada imala samo sedam godina. Stajala sam bosa na hladnim pločicama njezine spavaće sobe, prstima već zahvatila metalnu ručku stare komode. Pogledala me onim svojim tamnim očima, punim tuge i nečega što tada nisam znala imenovati. “To su stvari koje ne moraš znati. Obećaj mi.”
Godinama kasnije, nakon što je mama umrla, ta šuflada postala je simbol svega neizrečenog među nama. Sprovod je prošao u magli suza i mirisu svijeća. Brat Filip i ja sjedili smo u kuhinji, okruženi tetkama koje su šaptale o tome kako je mama bila dobra žena, ali uvijek nekako povučena. Nitko nije spominjao oca. On je nestao iz naših života kad sam imala deset.
Nakon što su svi otišli, ostala sam sama u stanu. Tišina je bila gusta, gotovo opipljiva. Otišla sam u njezinu sobu, sjela na krevet i gledala u komodu. Srce mi je tuklo kao ludo. Zamišljala sam što bi moglo biti unutra – stare fotografije, pisma, možda čak i novac. Ali kad sam napokon pronašla mali ključ skriven u kutiji za nakit, ruke su mi drhtale.
“Lana, pusti to,” čula sam mamin glas u glavi. Ali nisam mogla stati. Okrenula sam ključ i povukla šufladu prema sebi.
Unutra – hrpa požutjelih pisama, nekoliko crno-bijelih fotografija i jedna mala, plava bilježnica. Prva slika prikazivala je mamu s muškarcem kojeg nikad nisam vidjela. Držali su se za ruke ispred stare kuće u Mostaru. Na poleđini je pisalo: “Za moju Nadu – zauvijek tvoj Emir.”
Ruke su mi se znojile dok sam čitala pisma. Emir joj je pisao iz Njemačke, gdje je radio kao građevinar. Govorio joj je da će se vratiti čim zaradi dovoljno da mogu početi novi život. Ali onda su pisma prestala stizati.
U bilježnici – mamin rukopis, sitan i uredan:
“Danas sam saznala da Emir ima drugu obitelj u Sarajevu. Ne mogu to reći djeci. Filip misli da mu je otac poginuo u prometnoj nesreći. Lana još pita za njega, ali ne mogu joj reći istinu. Ne želim da me mrze.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve što sam znala o svom ocu bila je laž. Mama ga nije izgubila – on nas je ostavio.
Te noći nisam spavala. Filip je došao kasno, pijan od tuge i rakije koju mu je donio susjed Zoran.
“Jesi li dobro?” pitao me.
“Jesam,” slagala sam.
Nisam mu mogla reći što sam saznala. Nisam imala snage.
Sljedećih dana pokušavala sam živjeti normalno – odlazila na posao u knjižnicu, vraćala se kući i gledala televiziju bez zvuka. Ali slike iz šuflade nisu mi izlazile iz glave.
Jedne večeri Filip me zatekao kako sjedim pred otvorenom komodom.
“Šta radiš?”
Pogledala sam ga i osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Našla sam nešto… o tati.”
Sjeo je kraj mene, lice mu se stvrdnulo.
“Ne želim znati,” rekao je tiho.
“Ali moraš! Cijeli život smo živjeli u laži! On nas nije napustio jer je morao – otišao je jer je htio! Ima drugu obitelj!”
Filip je ustao naglo, stolica je pala na pod.
“Zašto to sad govoriš? Zar ti nije dosta što smo izgubili mamu? Moraš još i ovo?”
Plakala sam dok su se vrata zalupila za njim.
Sljedećih tjedana nismo razgovarali. U selu su počele kružiti priče – da smo se posvađali zbog nasljedstva, da prodajemo stan, da Lana ide u Zagreb raditi kao konobarica jer nema novca.
Jedne subote došla me posjetiti tetka Jasna.
“Lana, dijete moje, znam da ti nije lako. Ali ponekad je bolje ne znati sve o svojim roditeljima. Svi imamo svoje rane. Tvoja mama te voljela najviše na svijetu.”
Pogledala sam je kroz suze.
“Ali zašto mi nije vjerovala? Zašto mi nije rekla istinu?”
Tetka me zagrlila.
“Možda te htjela zaštititi od boli koju ni sama nije mogla podnijeti.”
Nakon njezina odlaska dugo sam sjedila sama u sobi, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po praznom dvorištu.
Dani su prolazili, a ja sam pokušavala pronaći smisao u svemu što se dogodilo. Filip se polako vraćao – prvo porukom: “Jesi dobro?”, pa kratkim pozivom: “Treba ti šta iz trgovine?” Nismo više pričali o tati ni o šufladi.
Ali svake večeri prije spavanja gledala bih onu plavu bilježnicu i pitala se – što bih ja napravila na maminoj mjestu? Bih li imala snage reći istinu svojoj djeci?
Možda nikad neću saznati odgovore na sva pitanja koja me muče. Ali jedno znam – istina boli, ali laž boli još više kad jednom izađe na vidjelo.
Ponekad se pitam: Je li bolje živjeti s istinom koja razara ili s laži koja štiti? Što biste vi učinili na mom mjestu?