Sinova Tajna: Koliko Košta Majčina Ljubav?

“Mama, molim te, nemoj nikome reći. Ni Sanji, ni sestri. Ovo je samo između nas.” Dario je šaputao dok mi je pružao omotnicu, ruke su mu drhtale, a pogled mu je bježao prema vratima dnevnog boravka. U toj omotnici bio je gotovo pola njegove plaće. Već četvrti mjesec zaredom. I svaki put isti zahtjev: šutnja.

Stajala sam nasred kuhinje, osjećajući kako mi se srce steže. S jedne strane, bila sam ponosna što moj sin misli na mene, što želi pomoći. S druge strane, osjećala sam se kao suučesnik u nečemu pogrešnom. Što to radim? Što to radimo? Zar sam ja ta koja razara njegov brak?

Sanja, njegova žena, uvijek je bila sumnjičava prema meni. Nikad mi nije direktno rekla, ali sam osjećala njene poglede kad bi Dario ostao duže kod mene ili kad bi mi donio vrećicu iz Konzuma. “Ne moraš ti njoj stalno pomagati, i mi imamo troškove,” znala bi mu reći dok bi mislila da je ne čujem. A ja bih se pravila da nisam čula, ali svaka riječ bi mi ostala urezana u pamćenje.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama za stolom, gledajući u omotnicu na polici, osjećala sam kako me grize savjest. Moja kćerka Ivana me zvala: “Mama, jesi dobro? Nekako si mi čudna u zadnje vrijeme.” Nisam znala što da joj kažem. Nisam mogla podijeliti taj teret s njom. Dario je bio moj sin, ali i njen brat. Ako joj kažem, izdat ću ga. Ako šutim, izdajem samu sebe.

Sjećam se dana kad je Dario prvi put donio novac. “Mama, znam da ti je teško otkad je tata umro. Znam da ti penzija nije dovoljna. Samo nemoj Sanji reći, molim te. Ona bi poludjela.” Pogledala sam ga tada i vidjela dječaka kojeg sam nosila kroz ratne godine u Sarajevu, onog istog koji je plakao kad bi nestalo struje ili kad bi granata pala blizu naše zgrade. Nisam imala snage odbiti ga.

Ali sada, četiri mjeseca kasnije, osjećam kako se zidovi zatvaraju oko mene. Sanja je počela postavljati pitanja: “Zašto ti stalno imaš za lijekove? Kako to da si platila popravak bojlera?” Svaki put bih izmislila nešto novo: “Ivana mi je dala”, “dobila sam povrat od HZZO-a”, “prodala sam stare knjige”. Laž na laž.

Jednog dana došla je kod mene bez najave. Sjela je za stol i gledala me ravno u oči: “Gospođo Ljiljana, recite mi iskreno – pomaže li vam Dario financijski?” Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Ne… ne pomaže mi ništa posebno…” promucala sam.

Nakon što je otišla, nazvala sam Darija: “Sine, ovo više nema smisla. Ne mogu lagati tvojoj ženi. Ne mogu lagati sebi!” On je šutio nekoliko sekundi pa tiho rekao: “Mama, molim te… Sanja ne razumije… Ona misli da ti trebaš biti sama odgovorna za sebe… Ali ja ne mogu tako. Ti si mene odgojila sama, sve si dala za mene i Ivanu… Zar nije normalno da ti sad vratim?”

Ali što znači vraćati majci? Je li to ljubav ili dug? Je li to zahvalnost ili osjećaj krivnje? Počela sam preispitivati svaki naš razgovor, svaku njegovu gestu. Jesam li ga ja odgojila tako da misli da mora kupovati moju ljubav ili zahvalnost?

Ivana je primijetila promjenu u meni. “Mama, jesi li ti nešto skrivila? Što te muči?” Nisam mogla više izdržati pa sam joj ispričala sve. Plakala sam dok sam govorila, a ona me samo zagrlila: “Mama, nisi ti kriva. Ali ovo nije zdravo ni za tebe ni za Darija. Morate razgovarati svi zajedno.”

Nekoliko dana kasnije pozvala sam ih oboje na ručak. Sanja je došla napeta, Dario nervozan. Sjeli smo za stol i ja sam počela: “Moramo razgovarati o nečemu što nas sve tiče.” Dario me pogledao molećivo, ali nisam mogla više šutjeti.

“Dario mi već mjesecima daje novac iza vaših leđa. Ja to više ne mogu podnijeti. Osjećam se kao da uništavam vaš brak i svoju savjest.” Sanja je problijedila: “Znači, istina je… Znala sam! Zašto nisi meni rekao? Zašto uvijek moraš skrivati stvari od mene?”

Dario je pokušao objasniti: “Sanja, mama nema dovoljno za život! Ne mogu gledati kako se muči!”

“Ali ni mi nismo bogati! I mi imamo dijete! Zar misliš da ja ne bih pomogla tvojoj mami da si mi rekao? Ali ovako… ovako si nas sve izdao!”

Suze su mi tekle niz lice dok sam ih gledala kako se svađaju zbog mene. Osjećala sam se kao teret, kao netko tko razara ono što najviše voli.

Nakon tog ručka danima nismo razgovarali. Dario se povukao u sebe, Sanja me nije zvala. Ivana me tješila: “Proći će ih ljutnja, mama. Ali sad barem znaš da nisi sama kriva za sve.” Počela sam razmišljati o tome koliko nas novac može udaljiti jedne od drugih – i koliko nas može povezati na pogrešan način.

Danas sjedim sama u stanu i gledam kroz prozor na kišni zagrebački dan. Pitanje mi ne izlazi iz glave: Jesam li pogriješila što sam primala taj novac? Jesmo li svi zajedno zaboravili što znači prava ljubav i podrška – bez tajni i bez novca između nas?

Možda ljubav ne treba mjeriti novcem, ali kako onda pomoći onima koje volimo bez da ih povrijedimo? Što biste vi učinili na mom mjestu?