Šest godina žrtve: Kako me obitelj mog muža izdala

“Ne mogu više, Ivane! Ne mogu!” viknula sam dok sam tresla ruke nad sudoperom, a voda je kapala niz moje prste. “Šest godina! Šest godina, Ivane! Jesi li ti svjestan što si mi napravio?”

Ivan je stajao na pragu kuhinje, spuštenih ramena, gledajući u pod. “Ana, molim te, smiri se…” promrmljao je tiho, ali ja nisam mogla stati. U meni je ključala ljutnja, umor i osjećaj izdaje koji me gušio već mjesecima.

Sve je počelo prije šest godina, kad je njegova majka, gospođa Marija, odlučila otići raditi u Njemačku. “Ana, ti si dobra duša. Znam da mogu računati na tebe,” rekla mi je tada, dok je pakirala kofere. “Samo dok ne skupim nešto novca, vratit ću se brzo. Baka Ljubica ne može sama.”

Bila sam tada mlada mama, na porodiljnom s našom malom Lanom. Nisam ni slutila što me čeka. Pristala sam iz ljubavi prema Ivanu i iz poštovanja prema njegovoj obitelji. Prvih nekoliko mjeseci bilo je teško, ali podnosivo. Baka Ljubica je bila tvrdoglava, često zaboravljala gdje je ostavila stvari, ponekad bi noću lutala po kući. Ali govorila sam sebi: “Proći će, Marija će se vratiti, ovo je privremeno.”

Godine su prolazile. Marija nije dolazila. Slala je novac, ali sve manje i rjeđe. U početku su stizali paketi s čokoladama za Lanu i kavom za mene, ali s vremenom su prestali. Ivan je radio dva posla – danju u skladištu, noću kao vozač dostave. Sve više sam bila sama s bakom i djetetom.

Moji roditelji su me pitali: “Ana, dokle misliš tako? Zar si ti jedina koja može brinuti o toj ženi? Gdje su ostali?” Nisam znala što da im kažem. Osjećala sam se zarobljeno između vlastite savjesti i tuđe nezahvalnosti.

Jedne večeri baka Ljubica je pala u kupaonici. Satima sam sjedila uz nju na podu dok nije došla hitna pomoć. Ivan nije mogao doći s posla. Marija se javila tek sljedeći dan porukom: “Drži se, Ana. Znam da ti nije lako.” Ni riječi zahvale.

Počela sam gubiti sebe. Više nisam imala vremena za prijatelje, za posao, za sebe samu. Lana je rasla uz umornu majku koja stalno viče i plače. Ivan i ja smo se udaljili – on bi došao kući kasno, ja bih već spavala od iscrpljenosti.

Jednog dana sam slučajno čula razgovor između Ivana i njegove sestre Mirele na telefonu: “Ma pusti Anu, ona će to izgurati. Navikla je već na baku.” Osjetila sam kako mi se srce slama. Nisam bila supruga ni majka – bila sam besplatna njegovateljica.

Kad je baka Ljubica umrla prošle zime, očekivala sam barem malo zahvalnosti ili priznanja od Marije ili Mirele. Umjesto toga, Marija mi je hladno rekla: “Sad možeš napokon raditi nešto za sebe.” Kao da šest godina mog života nije ništa značilo.

Ivan je pokušao razgovarati sa mnom: “Ana, znam da ti nije bilo lako… Ali svi smo morali nešto žrtvovati.” Pogledala sam ga u oči i pitala: “Što si ti žrtvovao? Što je tvoja majka žrtvovala? Ja sam izgubila šest godina života!”

Počela sam razmišljati o razvodu. Nisam više mogla živjeti s osjećajem da sam iskorištena i nevidljiva u vlastitoj kući. Lana me gledala svojim velikim očima i pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da joj kažem.

Jedne večeri sjela sam za stol s Ivanom i rekla: “Ili ćeš se boriti za nas ili idem svojim putem.” On je šutio dugo, a onda rekao: “Ne znam kako da ti pomognem.” Tada sam shvatila – možda ni ne želi.

Danas sjedim sama u dnevnoj sobi i pišem ovu priču jer želim da me netko čuje. Da netko shvati koliko boli kad te obitelj izda i uzme zdravo za gotovo tvoju dobrotu.

Pitam vas – koliko još žena na Balkanu živi ovako? Koliko nas šuti i trpi zbog tuđih odluka? Zar smo stvarno samo tu da služimo drugima?