Saznala sam za sinovo vjenčanje od susjede – ali nisam mogla šutjeti
“Znači, nisi mi imao ni reći?” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred hodnika, gledajući u praznu kuhinju. Još uvijek sam osjećala miris kave koju sam netom prolila kad mi je susjeda Mara, s onim svojim znatiželjnim pogledom, prošaptala: “Čestitam, čula sam da ti se sin ženi!” Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam klimnula glavom, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
Nikola, moj jedini sin, moje sve, nije mi rekao ni riječ. Nije me pitao za mišljenje, nije me pozvao da zajedno biramo prsten ili barem da upoznam njene roditelje. Sve sam saznala od žene koja mi svaki dan gleda u lonac preko balkona. Kad sam zatvorila vrata za Marom, noge su mi popustile i sjela sam na kauč. Suze su same tekle. Nije to bila obična tuga – bila je to ona bol koja ti reže dušu, kad shvatiš da više nisi dio nečijeg života onako kako si bio.
Nisam mogla ostati mirna. Znala sam da će me ova rana izjedati godinama ako ništa ne poduzmem. U meni se probudio inat, onaj stari bosanski prkos koji me uvijek tjerao naprijed. Obrisala sam suze, popravila kosu pred ogledalom i uzela kaput. “Idem ja do nje,” rekla sam sama sebi. “Neću dozvoliti da me izbrišu iz njegovog života kao staru sliku sa zida.”
Snaha, Lejla, živjela je s Nikolom u stanu na Grbavici. Nikad nisam bila protiv nje – bila je tiha, pristojna, uvijek s osmijehom kad dođe na ručak. Ali nikad nisam osjetila onu toplinu koju sam željela. Uvijek je između nas bio neki zid, nevidljiv ali čvrst.
Zvono na vratima odzvonilo je preglasno. Čula sam šapat iza vrata, a onda se pojavila Lejla. “Dobar dan, teta Zorice,” rekla je tiho. Nisam joj zamjerila što me još uvijek zove teta – valjda joj je tako lakše.
“Mogu li ući?” upitala sam bez okolišanja.
Pustila me unutra i ponudila kavu. Sjela sam za stol i gledala kako drži ruke na šoljici kao da se grije na vatri.
“Lejla, znaš li ti što znači majka?” počela sam, glasom koji je bio miran ali oštar. “Znaš li kako boli kad ti dijete nešto ovako sakrije?”
Pogledala me iznenađeno, pa spustila pogled.
“Nisam htjela… Nikola je rekao da će vam reći kad bude pravo vrijeme…”
“Pravo vrijeme? A kad bi to bilo? Kad već budete muž i žena? Kad ja budem zadnja koja će saznati?”
Osjetila sam kako mi glas podrhtava. Nisam htjela plakati pred njom, ali suze su bile jače od ponosa.
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Zorice, Nikola se boji vaše reakcije. Zna koliko vam znači tradicija i porodica. Bojao se da ćete biti povrijeđeni što niste prvi saznali…”
“Pa zar nije upravo to napravio? Povrijedio me više nego što možeš zamisliti!”
Tišina je ispunila kuhinju. Čula sam kako sat otkucava na zidu i svaki otkucaj bio je kao udarac po srcu.
“Zorice…” Lejla je ustala i sjela do mene. “Nije lako biti između vas dvoje. Nikola vas voli, ali ima osjećaj da ga gušite svojim očekivanjima. Ja… ja ga samo želim usrećiti.”
Gledala sam je u oči i prvi put vidjela strah i nesigurnost – onu istu koju sam ja osjećala cijeli život dok sam pokušavala biti dobra majka i žena.
“Možda sam griješila,” priznala sam kroz suze. “Možda sam previše tražila od njega jer sam sve izgubila kad mu je otac poginuo na ratištu kod Dervente. On mi je ostao jedini smisao…”
Lejla mi je stisnula ruku.
“Zorice, vi ste divna majka. Ali Nikola mora imati svoj život. Dajte mu priliku da vas iznenadi – možda će vas pozvati da mu budete kuma na vjenčanju.”
Nasmijala sam se kroz suze – prvi put iskreno nakon dugo vremena.
“Samo želim biti dio njegovog života,” prošaptala sam.
Lejla je klimnula glavom.
“Bit ćete. Samo mu dajte malo prostora. I vjerujte mu kao što ste vjerovali sebi kad ste ga sami podizali.”
Otišla sam kući lakša za jedan teret, ali teža za jedno novo pitanje: Jesam li ja ta koja guši ljubav ili samo majka koja ne zna pustiti?
Možda nisam savršena majka, ali zar nije najteže naučiti kada treba stati i pustiti dijete da leti samo? Što biste vi napravili na mom mjestu?