Sanja sam o sreći s Ivanom, ali prava radost bila je negdje drugdje

“Zašto opet kasniš, Ana?” baka je viknula iz kuhinje dok sam tiho zatvarala vrata stana. Miris svježe pečenih kiflica širio se hodnikom, ali meni je srce bilo teško kao kamen. “Bila sam kod tate,” promrmljala sam, skidajući jaknu. Baka je uzdahnula, njezine oči pune brige i tuge. “Znaš da te on voli, ali… nije isto otkad je otišao.”

Imala sam samo devet godina kad je mama umrla. Sjećam se tog dana kao kroz maglu – bijeli zidovi bolnice, tata koji me grli i šapće da će sve biti u redu. Nije bilo. Ubrzo nakon toga, tata je upoznao Marinu. Bila je topla žena, uvijek nasmijana, ali nikad nije mogla zamijeniti moju mamu. Tata je s njom i njezinom djecom otišao živjeti u malo selo kraj Bjelovara, a mene i baku ostavio u našem starom stanu u Zagrebu. “Bit će ti bolje s bakom, Ana. Ona te razumije,” govorio je, ali nisam bila sigurna da razumije itko osim mene koliko boli praznina koju je ostavio.

Subotom bih išla kod tate. Marina bi me dočekala s kolačima, njezina djeca, Luka i Ivana, uvijek su me zvala da se igramo skrivača po dvorištu. Tata bi me grlio, ali često je bio odsutan pogledom, kao da misli na nešto drugo. “Sve je u redu, Ana?” pitao bi, a ja bih kimnula, iako sam htjela vrištati da nije.

Godine su prolazile, a ja sam se navikla na život između dva svijeta. U školi sam bila tiha, povučena, ali imala sam jednu prijateljicu, Lejlu. Ona je znala sve moje tajne, čak i onu da svake noći plačem pod jastukom. “Bit će bolje, vidjet ćeš,” tješila me. Nisam vjerovala.

Sve se promijenilo kad sam upoznala Ivana. Bio je godinu dana stariji, išao je u istu srednju školu, uvijek nasmijan, s onim nestašnim sjajem u očima. Prvi put kad smo razgovarali, srce mi je preskočilo. “Ana, znaš li da imaš najljepši osmijeh u razredu?” rekao je, a ja sam pocrvenjela. Počeli smo se viđati, šetali smo Maksimirom, pričali o svemu – o glazbi, filmovima, snovima. S njim sam se osjećala živom, kao da napokon pripadam negdje.

Baka je bila sretna zbog mene, ali tata nije bio oduševljen. “Premlada si za ozbiljnu vezu,” govorio je. Marina je pokušavala smiriti situaciju, ali tata je bio tvrdoglav. “Ne želim da ponavljaš moje greške,” rekao mi je jednom, a ja sam ga pogledala s tugom. “Tata, ja nisam ti. Ja samo želim biti sretna.”

S Ivanom je sve bilo lako, barem na početku. Prvi put sam osjetila kako je to kad te netko voli bezuvjetno. Ali onda su počele svađe. Ivan je bio ljubomoran, nije mu se sviđalo što provodim vrijeme s Lejlom. “Zašto ti je ona važnija od mene?” pitao je jednom, a ja sam ostala bez riječi. Počeo je kontrolirati s kim se viđam, gdje idem. “Samo te želim zaštititi,” govorio je, ali ja sam se osjećala kao u kavezu.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe, pobjegla sam kod bake. Plakala sam satima, a ona me držala za ruku. “Ana, ljubav nije bol. Ljubav je sloboda,” šapnula je. Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Ivan je pokušavao razgovarati sa mnom, slao poruke, ali ja sam znala da nešto nije u redu. Nisam više bila ona ista djevojka koja je tražila sreću u drugima.

U školi su počeli kružiti tračevi. “Ana je ostavila Ivana zbog druge cure,” šaptali su hodnicima. Lejla me branila, ali osjećala sam se izloženo, ranjivo. Tata je došao po mene jednog dana, odveo me na kavu. “Znaš, Ana, i ja sam griješio. Nisam znao kako biti otac nakon što je tvoja mama otišla. Ali želim da znaš da sam uvijek tu za tebe.”

Te riječi su mi donijele olakšanje. Počela sam više vremena provoditi s bakom, učila sam kuhati, šetala po gradu, otkrivala male radosti koje sam prije uzimala zdravo za gotovo. Lejla i ja smo se još više zbližile, zajedno smo išle na koncerte, smijale se do suza. Prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam se slobodno.

Ivan je pokušavao vratiti našu vezu, ali ja sam znala da to nije ono što želim. “Ana, molim te, daj mi još jednu šansu,” rekao je jednog dana pred školom. Pogledala sam ga, vidjela sam tugu u njegovim očima, ali i shvatila da ne mogu žrtvovati sebe zbog tuđe sreće. “Želim ti sve najbolje, Ivane, ali moram pronaći svoju sreću.”

Baka je bila ponosna na mene. “Vidiš, dijete moje, život ti uvijek donese ono što trebaš, kad to najmanje očekuješ.” Tata je počeo češće dolaziti u Zagreb, zajedno smo odlazili na grob mame, pričali o svemu što nas je boljelo. Marina i njezina djeca su me prihvatili kao svoju, ali znala sam da je moja prava obitelj ona koju sama izaberem.

Danas, kad pogledam unatrag, shvaćam da sreća nije u drugima, već u nama samima. Naučila sam voljeti sebe, cijeniti male stvari, biti zahvalna na ljudima koji me vole bezuvjetno. I dalje ponekad osjetim prazninu zbog mame, ali znam da bi bila ponosna na mene.

Pitam se, jeste li i vi ikada tražili sreću na pogrešnim mjestima? Koliko puta ste morali izgubiti sebe da biste se ponovno pronašli?