Samohrani otac iz Zagreba: Noćne smjene, suze i neočekivana nada

“Tata, zašto mama više ne dolazi kući?” pitao me Filip, gledajući me onim velikim, smeđim očima dok sam pokušavao zakopčati njegovu jaknu. Ruke su mi drhtale od umora, a u grlu mi je gorjela ona poznata knedla. “Mama… mama ima puno posla, sine,” slagao sam, jer istinu nisam imao snage izgovoriti. Marina je otišla prije tri mjeseca. Otišla je s nekim drugim, ostavila mi samo poruku na stolu i dvije slike dječaka koje sam sada morao podizati sam.

Noći su mi postale beskrajne. Radim u skladištu na Žitnjaku, noćne smjene, teški paketi, hladnoća i miris prašine. Danju pokušavam biti otac kakvog moji sinovi zaslužuju. Filip ima sedam godina, Luka četiri. Svako jutro ih vodim u vrtić i školu, a onda trčim kući da barem malo odspavam prije posla. Ponekad zaspim na tramvajskoj stanici, ponekad zaboravim što sam im skuhao za ručak. Susjeda Ružica često mi donese juhu ili ispeče kolače za dečke. “Dario, nisi ti kriv. Život je takav,” šapne mi dok mi pruža tanjur.

Ali osjećam se krivim. Krivim što nisam vidio da Marina odlazi, što nisam bio bolji muž, što nisam mogao spasiti našu obitelj. Navečer, kad dečki zaspu, sjedim na balkonu i gledam svjetla grada. Ponekad zapalim cigaretu koju sam obećao sebi da više neću pušiti. Razmišljam o svemu što sam mogao drugačije.

Jedne večeri, dok sam slagao kutije u skladištu, zazvonio mi je mobitel. Bio je to Luka. “Tata, Filip plače. Kaže da ga boli trbuh.” Srce mi je preskočilo. Šefica Ivana me pogledala preko ramena: “Dario, opet problemi?” Klimnuo sam glavom i zamolio za pauzu. “Idi doma, vidim da ti nije lako,” rekla je tiho.

Trčao sam kući kroz poluprazne ulice Zagreba. Filip je ležao sklupčan na krevetu, suze su mu klizile niz obraze. “Tata, hoće li se mama vratiti?” pitao je tiho. Sjeo sam kraj njega i zagrlio ga najjače što sam mogao. “Ne znam, sine. Ali ja sam tu. I uvijek ću biti tu za vas.” Te noći nisam spavao.

Sljedećih dana sve je bilo isto – posao, briga za djecu, umor koji se taloži kao prašina po starom namještaju u našem stanu u Dubravi. Jednog jutra našao sam pismo u sandučiću. Nije bilo adrese pošiljatelja, samo moje ime ispisano poznatim rukopisom. Ruke su mi zadrhtale dok sam otvarao kovertu.

“Dragi Dario,

Znam da me mrziš i da nema opravdanja za ono što sam napravila. Ali želim ti reći da mi je žao. Nisam bila spremna za sve ovo – za odgovornost, za svakodnevicu koja nas je pojela. Znam da si dobar otac i da ćeš dečkima dati sve što možeš. Molim te, oprosti mi ako možeš.

Marina”

Sjeo sam na stepenice ispred zgrade i čitao pismo iznova i iznova. Suze su mi klizile niz lice – prvi put otkad je otišla dopustio sam si plakati pred svijetom. Nisam znao što osjećam – bijes, tugu ili olakšanje što barem znam da nije nestala bez traga.

Te večeri Filip me zagrlio prije spavanja jače nego ikad prije. “Tata, volim te najviše na svijetu.” Luka je donio svoj crtež – nas trojica ispod velikog sunca. “Mama će se vratiti?” pitao je opet. “Ne znam, Luka,” odgovorio sam iskreno ovaj put. “Ali imamo jedno drugo.” I prvi put nakon dugo vremena osjetio sam tračak nade.

Sljedećih tjedana počeo sam tražiti pomoć – razgovarao sam sa psihologom u školi, prihvatio pomoć susjede Ružice i čak se javio na oglas za bolje plaćen posao u jednoj firmi na Jankomiru. Nije bilo lako priznati da ne mogu sve sam, ali shvatio sam da nije sramota tražiti pomoć.

Jedne večeri dok smo večerali, Filip me pogledao ozbiljno: “Tata, hoćeš li ti ikad biti sretan?” Zastao sam s vilicom u zraku i pogledao ga u oči. “Bit ću sretan dok vas imam,” rekao sam iskreno.

Život nije postao lakši preko noći. I dalje radim dvije smjene kad treba, i dalje brinem hoću li imati dovoljno za režije i zimsku jaknu za Luku. Ali više se ne osjećam sam kao prije.

Ponekad se pitam – koliko nas ima koji šutke nosimo svoje terete kroz zagrebačke tramvaje i noćne smjene? Koliko nas skriva suze pred djecom i traži nadu u svakodnevnim sitnicama? Je li dovoljno voljeti da bi sve bilo dobro?

Što vi mislite – može li ljubav jednog roditelja nadoknaditi ono što djeca izgube kad obitelj pukne?