Samohrani otac četvero djece pred sudom: Gdje prestaje briga, a počinje nemar?

“Tata, kad ćeš se vratiti?” Ivana me gledala krupnim, zabrinutim očima dok sam navlačio jaknu. Bio je prosinac, vani je padao gust snijeg, a ja sam morao na noćnu smjenu u skladištu. “Marko će paziti na vas. Samo nekoliko sati, dušo,” odgovorio sam, pokušavajući zvučati smireno, iako mi je srce lupalo od brige. Marko, moj najstariji sin, imao je tek četrnaest godina, ali bio je zreliji od mnogih odraslih koje poznajem.

Nisam imao izbora. Otkako nas je Sanja napustila prije dvije godine, sve je palo na moja leđa: kuhanje, škola, računi, suze i smijeh. Ponekad mi se činilo da hodam po žici iznad ponora. Te večeri nisam mogao zamoliti susjedu Ružu da pričuva djecu – bila je bolesna. Niti baka Mara nije mogla doći iz Bosne zbog snijega i zatvorenih granica. “Marko, znaš što trebaš raditi. Večera je u frižideru, mobitel ti je napunjen, a ako nešto bude – odmah me zovi!” Pogledao me ozbiljno i kimnuo glavom.

Noć je prošla sporo. Svaki put kad bih čuo zvuk mobitela, srce bi mi preskočilo. Oko dva ujutro zazvonio je telefon. “Tata… policija je ovdje.” Glas mu je drhtao. “Ivana se posjekla dok je pokušavala uzeti čašu s police. Krv je išla svuda… Nisam znao što da radim pa sam zvao hitnu. Onda su došli i policajci.”

U trenu sam bio na vratima skladišta, molio šefa da me pusti ranije. Kad sam stigao kući, Ivana je već bila u bolnici na šivanju rane, a Marko sjedio na kauču, blijed kao zid. Policajka mi je prišla: “Gospodine Kovačević, znate li da ste prekršili zakon ostavljajući maloljetno dijete da pazi na mlađu braću i sestre?” Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Sljedećih tjedana život nam se pretvorio u noćnu moru. Socijalna radnica Jelena dolazila je svaki drugi dan. Pitala me imam li plan B za čuvanje djece, imam li podršku obitelji, jesam li svjestan rizika. “Dario, razumijem vašu situaciju, ali zakon je jasan,” govorila bi tiho dok bi gledala Marka koji se povukao u sebe.

Na poslu su me počeli gledati ispod oka. Kolega Emir šapnuo mi je: “Znaš kako ljudi pričaju… Kažu da si neodgovoran.” U trgovini sam osjećao poglede na leđima. Čak mi je i vlastita sestra Ana rekla: “Možda bi djeca bolje prošla kod Sanje…” Te riječi su me zaboljele više od svega.

Jedne večeri Marko mi je prišao: “Tata, žao mi je… Da sam bio brži, Ivana se ne bi posjekla.” Zagrlio sam ga čvrsto: “Nisi ti kriv, sine. Ja sam taj koji mora nositi ovu odgovornost.” Ali istina je da sam svaku noć preispitivao svoje odluke. Jesam li stvarno pogriješio? Što bi drugi roditelj napravio na mom mjestu?

Na sudu sam stajao pred sutkinjom Vesnom Petrović. “Gospodine Kovačević, razumijemo vašu situaciju, ali zakon postoji s razlogom. Djeca ne smiju biti odgovorna za mlađu braću i sestre na duže vrijeme.” Osjetio sam kako mi glas drhti dok sam objašnjavao: “Nisam imao izbora… Nisam želio riskirati posao jer onda ne bih mogao platiti stanarinu ni hranu. Marko je odgovoran dječak…”

Sanja se pojavila na ročištu prvi put nakon dvije godine. Pogledala me hladno: “Djeca bi trebala biti sa mnom.” U meni se sve lomilo – ona koja ih je ostavila sad tvrdi da zna što je najbolje za njih? Djeca su plakala kad su ih pitali gdje žele živjeti.

Nakon nekoliko tjedana čekanja stigla je presuda: uvjetna kazna zbog zanemarivanja djece i obavezno savjetovanje s obiteljskim terapeutom. Djeca ostaju sa mnom – za sada.

Ali ništa više nije isto. Marko se povukao u sebe, Ivana ima noćne more o bolnici, a ja svaku večer sjedim za kuhinjskim stolom i gledam njihove slike iz sretnijih dana.

Ponekad se pitam – gdje prestaje roditeljska briga i počinje društveni nemar? Je li društvo ikada spremno razumjeti stvarne borbe samohranih roditelja ili smo svi samo brojke u nekoj statistici?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti dobar roditelj kad te život stjera u kut?