Šaka crnog ribiza – priča o porodici, gubitku i oprostu
“Snježana, što je ovo? Zar stvarno misliš da ne znam?” Lana je stajala nasred kuhinje, ruke prekrižene, oči crvene od suza. Bilo je to ljeto kad su crni ribizi u bakinom vrtu prvi put rodili tako obilno da su se grane savijale pod težinom. Sjedila sam za stolom, gledala u bijelu zdjelu punu voća i osjećala kako mi se srce steže.
“Lana, molim te… nije tako jednostavno,” pokušala sam, ali ona je odmahnu glavom.
“Nije jednostavno? Mama, ti si znala! Godinama si znala i šutjela! Kako si mogla?”
Suze su mi navrle na oči. Nisam znala što reći. Istina je – znala sam. Znala sam da je Dario imao drugu ženu, još dok smo svi zajedno slavili njegov rođendan u stanu na Grbavici. Znala sam, ali nisam imala snage reći Lani. Nisam imala snage ni sebi priznati.
Te večeri, prije tri godine, sve je puklo. Dario je došao na večeru kod moje mame. Svi smo sjedili za stolom: moja sestra Mirela, njen muž Emir, Lana i ja. Mama je donijela pitu od sira i zdjelu crnog ribiza. Dario je bio nervozan, stalno je gledao na mobitel. Kad mu je stigla poruka, Lana ju je slučajno vidjela. Nije trebalo puno da shvati.
“Tata, tko ti piše u ovo doba?” pitala ga je tada.
Dario se zbunio, pokušao se nasmijati, ali Lana je već uzela njegov mobitel. Pročitala je poruku naglas: “Nedostaješ mi. Kad ćeš opet prespavati kod mene?” Nastao je muk. Mama je ispustila tanjur na pod. Ja sam samo šutjela.
Dario je ustao, pokušao nešto objasniti, ali Lana je istrčala iz kuće. Ja sam ostala sjediti, ukočena, dok su svi gledali u mene kao da sam ja kriva što se svijet raspada.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Dario se iselio već sutradan. Lana me nije htjela ni pogledati. “Ti si znala! Ti si ga pustila!” vikala je kroz suze svaki put kad bih joj pokušala prići.
Prošle su godine u tišini i napetosti. Lana je završila srednju školu i upisala fakultet u Zagrebu. Ja sam ostala sama u našem stanu na Ciglanama. Svaki vikend išla sam kod mame u Ilidžu, brala ribiz s njom i pokušavala pronaći mir u jednostavnim stvarima – mirisu svježe trave, zvuku kiše po limenom krovu, toplini bakinog kolača.
Ali mir nije dolazio. Svaki put kad bih vidjela Lanu na Facebooku s novim prijateljima ili pročitala njene statuse o povjerenju i izdaji, srce bi mi se slomilo iznova.
Jednog dana, dok sam brala ribiz s mamom, ona me pogledala i rekla: “Snježana, dijete moje, ne možeš cijeli život nositi tu krivnju. Znaš da nisi ti uništila tu porodicu. Dario je napravio što je napravio. Ti si samo pokušavala zaštititi Lanu.”
“Ali mama, možda sam trebala biti iskrenija… Možda bi Lana sada bila uz mene,” šapnula sam.
Mama me zagrlila: “Djeca uvijek pronađu put do roditelja kad-tad. Samo moraš biti strpljiva.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi mjesecima. Pokušavala sam Lani slati poruke – za rođendan, za Božić, za Dan žena – ali odgovora nije bilo.
Jednog kišnog popodneva zazvonio mi je mobitel. Bila je to Lana.
“Mama… mogu li doći kod bake?”
Srce mi je preskočilo od radosti i straha istovremeno.
“Naravno, dušo! Baka će biti presretna!”
Došla je navečer, mokra do kože jer joj se pokvario autobus. Sjela je za stol u kuhinji, baš kao nekad.
“Mama… žao mi je što sam bila tako gruba prema tebi,” rekla je tiho.
Nisam mogla vjerovati svojim ušima.
“Lana… ja sam ta koja bi trebala moliti za oprost,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Pogledale smo se i obje zaplakale. Mama nam je donijela čaj i tanjur ribiza.
“Znaš,” rekla sam Lani dok smo zajedno čistile ribiz od peteljki, “ponekad ljudi prave greške jer misle da štite one koje vole. Ja sam šutjela jer nisam htjela da patiš više nego što moraš. Ali ispalo je da si patila još više zbog moje šutnje.”
Lana me pogledala kroz suze: “Možda ćemo jednog dana moći pričati o svemu bez boli… Ali danas… danas mi samo trebaš ti.”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
Danas, dok sjedim u bakinom vrtu i držim šaku crnog ribiza u ruci, pitam se – može li se zaista oprostiti? Može li ljubav ponovno izrasti tamo gdje su ostale samo rane?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Je li moguće zaboraviti izdaju i ponovno vjerovati onima koje volimo?