Rekla sam ti da će biti moja. I njezinin novac od oca također: Kad se suprug pokaže kao vuk u janjećoj koži
“Znaš li ti uopće što radiš?” povikala sam kroz suze dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci njegov mobitel. Poruka na ekranu još uvijek je svijetlila: “Rekao sam ti da će biti moja. I njezinin novac od oca također.”
Dino je stajao nasuprot meni, lice mu je bilo hladno, gotovo prazno, kao da ga sve ovo ne dotiče. “Ivana, pusti to. Ne znaš ti ništa o meni ni o svom ocu,” rekao je tiho, ali s nekom prijetećom mirnoćom koja me zaledila.
Moje ime je Ivana Kovačević i do prije godinu dana vjerovala sam da živim život iz snova. Moj otac, Stjepan, vlasnik je jedne od najpoznatijih građevinskih firmi u Zagrebu. Odrasla sam u sjeni njegove ambicije, ali i ljubavi. Nakon što mi je majka umrla od raka kad sam imala deset godina, tata je postao sve – i roditelj i prijatelj i zaštitnik.
Dino se pojavio u našem životu prije tri godine. Bio je novi inženjer na gradilištu, ali brzo se istaknuo – pametan, vrijedan, uvijek spreman pomoći. Tata ga je zavolio kao sina kojeg nikad nije imao. Sjećam se kako mi je prvi put pričao o njemu: “Ivana, taj dečko ima nešto posebno. Mogao bi jednog dana voditi firmu kad mene više ne bude.” Nisam tada ni slutila koliko će te riječi biti proročanske.
Na jednom obiteljskom ručku tata nas je upoznao. Dino je bio šarmantan, duhovit, znao je slušati. Počeli smo izlaziti, a ja sam se zaljubila kao nikad prije. Prijateljice su me zadirkivale da sam napokon pronašla nekoga tko nije samo zbog prezimena uz mene. Vjenčali smo se prošle godine u crkvi Svetog Marka, uz zvuke tamburica i smijeh cijele obitelji.
Ali bajka nije dugo trajala. Prvo su došle sitne laži – kasni sastanci, tajni razgovori, iznenadni nestanci novca s našeg zajedničkog računa. Kad bih ga pitala, uvijek bi imao spreman odgovor: “Posao, ljubavi. Sve radim za nas.”
Jedne večeri, dok je tuširao, stigla mu je poruka. Nisam htjela biti ona žena koja špijunira muža, ali nešto mi nije dalo mira. Otključala sam mobitel i pročitala poruke koje su mi slomile srce. Razgovarao je s nekim Ivanom iz firme:
“Jesam ti rekao da će biti moja? I njezinin novac od oca također. Samo treba još malo strpljenja dok stari ne popusti i prepiše firmu na mene i Ivanu.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve što sam mislila da znam o Dini bila je laž. Suze su mi tekle niz lice dok sam ga čekala da izađe iz kupaonice.
“Zašto, Dino? Zašto si to napravio? Jesi li me ikad volio ili si samo htio firmu?”
Pogledao me s mješavinom prezira i sažaljenja. “Ivana, ti si naivna. Tvoj otac nikad ne bi pustio firmu iz ruku da nije mislio da ima kontrolu nada mnom preko tebe. Ja sam samo igrao po njegovim pravilima.”
Te noći nisam spavala. Tata je sjedio za kuhinjskim stolom kad sam mu ispričala sve. Lice mu je bilo sivo, oči umorne.
“Znao sam da Dino nije savršen, ali vjerovao sam da će te voljeti… Možda sam te gurnuo u ovo prebrzo,” rekao je tiho.
Dani su prolazili u magli. Dino se iselio iz stana, a ja sam ostala sama s osjećajem izdaje i praznine. Ljudi su počeli pričati – susjedi su šaptali iza leđa, prijatelji su me izbjegavali jer nisu znali što reći.
Jednog dana srela sam Dinu na tržnici Dolac. Bio je s nekom ženom, smijali su se kao da se ništa nije dogodilo. Pogledao me ravnodušno i prošao pokraj mene bez riječi.
Pokušala sam pronaći smisao u svemu tome – jesam li ja kriva što sam vjerovala? Je li moj otac kriv što me gurnuo u brak iz interesa? Ili smo svi mi žrtve vlastitih očekivanja i pohlepe?
Nisam pronašla odgovore, ali naučila sam nešto važno: ljubav ne možeš kupiti niti isplanirati kao poslovni projekt.
Sada sjedim sama u stanu koji miriše na prošlost i pitam se: Koliko nas živi tuđe snove umjesto svojih? I koliko puta moramo pasti da bismo naučili kome vjerovati?