„Rekla je da lažem o trudnoći zbog novca” – Obiteljska večera koja je sve promijenila
„Lažeš! Sve radiš zbog novca, nikad ti nisam vjerovala!” riječi su koje su mi se zarezale u srce kao nož, dok je svekrva, gospođa Ljiljana, ustala od stola i prstom pokazala ravno u mene. Svi su zanijemili. Moj muž Ivan sjedio je pored mene, blijed kao krpa, gledajući u tanjur, a ja sam osjećala kako mi se ruke tresu dok sam pokušavala zadržati suze.
Bila je to obična subotnja večera u njihovom stanu na Trešnjevci, gdje smo se okupljali svake druge subote. Miris sarme i pečenih paprika širio se kuhinjom, a na stolu su se presijavali kristalni čaše koje je Ljiljana čuvala samo za posebne prilike. Nisam mogla zamisliti bolji trenutak da podijelim vijest koju sam čuvala u sebi već dva mjeseca. Srce mi je lupalo dok sam gledala Ivana, tražeći podršku u njegovim očima, ali on je samo šutio.
„Trudna sam”, izgovorila sam tiho, ali dovoljno glasno da svi čuju. Prva je reagirala njegova sestra, Ana, koja je uzdahnula i nasmiješila se, ali Ljiljana je odmah prekinula svaku radost. „Ne vjerujem ti! Znam ja takve kao ti, došla si iz malog mjesta, tražiš sigurnost, a sad bi nas ucijenila djetetom!”
Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama. Pogledala sam Ivana, ali on je i dalje šutio. Njegov otac, gospodin Željko, samo je slegnuo ramenima i nastavio jesti, kao da se ništa ne događa. Ana je pokušala intervenirati: „Mama, molim te, nemoj tako, možda bismo trebali biti sretni…”
Ljiljana je lupila šakom o stol. „Neću dopustiti da me netko pravi budalom! Ako je stvarno trudna, neka pokaže nalaze!”
U tom trenutku nisam znala što da kažem. Nisam imala nalaze kod sebe, nisam ni pomislila da će mi itko tražiti dokaz. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu, kao da sam upala u tuđu obiteljsku dramu. Ivan je napokon progovorio, ali glas mu je bio tih i nesiguran: „Možda bismo mogli razgovarati kasnije, mama…”
„Ne, sad ćemo! Ako laže, neka prizna odmah!”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. „Zašto mi ne vjerujete? Ivan i ja smo zajedno već četiri godine, nikada vas nisam tražila ništa osim poštovanja!”
Ljiljana se nasmijala, hladno i podrugljivo. „Poštovanje se zaslužuje, a ti si ga upravo izgubila. Znaš li ti koliko je moj sin radio da bi došao do ovoga? Sad bi ti sve to uzela, a nisi ni iz Zagreba!”
Ana je ustala i pokušala me zagrliti, ali Ljiljana ju je povukla za ruku. „Nemoj, Ana! Ne znaš ti što žene mogu napraviti kad im je stalo do novca!”
Osjećala sam se kao da tonem. Sve što sam željela bila je podrška, obitelj, osjećaj pripadnosti. Umjesto toga, dobila sam sumnje, optužbe i sramotu pred svima. Ivan je šutio, a ja sam shvatila da sam sama.
Nisam mogla više izdržati. Ustala sam od stola, uzela torbu i krenula prema vratima. „Idem. Oprostite što sam vam pokvarila večeru.”
Dok sam izlazila iz stana, osjetila sam oštru bol u trbuhu. Zastala sam na stubištu, pokušavajući doći do daha, ali bol je bila sve jača. Sjećam se samo da sam sjela na stepenicu i počela plakati, a onda se sve zamaglilo.
Probudila sam se u bolnici, s bijelim plafonom iznad glave i zvukom monitora pored kreveta. Prva osoba koju sam ugledala bila je medicinska sestra, koja mi je tiho rekla: „Sve će biti u redu, samo se odmarajte.”
Ivan je došao kasnije, sjedio je pored mog kreveta, ali nije znao što reći. „Žao mi je”, izustio je napokon. „Nisam znao da će mama tako reagirati. Nisam znao što da radim.”
Gledala sam ga, osjećajući istovremeno tugu i bijes. „Nisi me zaštitio. Ostala sam sama pred svima.”
Suze su mu navrle na oči. „Znam. Bojao sam se. Mama je uvijek bila takva, ali nisam mislio da će otići tako daleko.”
„A što sad? Hoćeš li opet šutjeti kad me napadne? Hoćeš li stati uz mene ili uz nju?”
Ivan je šutio. Znao je da nema odgovora koji bi mogao izbrisati ono što se dogodilo.
Tijekom sljedećih dana ležala sam u bolnici, razmišljajući o svemu. Sestre su mi donosile čaj i pokušavale me utješiti, ali osjećala sam se prazno. Mama mi je dolazila iz Karlovca, držala me za ruku i šaptala: „Sve će biti dobro, dijete moje. Nisi ti ništa kriva.”
Ali ja sam znala da sam izgubila nešto što se ne može vratiti – povjerenje u obitelj koju sam željela stvoriti. Ivan je dolazio svaki dan, donosio cvijeće i pokušavao razgovarati, ali između nas je ostao zid. Nisam znala mogu li mu oprostiti što me ostavio samu kad mi je najviše trebao.
Jedne večeri, dok je kiša lupkala po prozoru, upitala sam ga: „Ivan, možeš li ti biti muž koji će me zaštititi, ili ćeš uvijek birati šutnju?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo pored mene i uhvatio me za ruku, ali ja sam znala da će odluka biti na meni.
Ponekad se pitam, ima li smisla boriti se za obitelj koja te ne prihvaća? Može li ljubav preživjeti kad povjerenje nestane? Što biste vi napravili na mom mjestu?