Put bez povratka: Priča o Mariji, njenoj djeci i borbi za dostojanstvo

“Ne možeš tako, Marija! Djeca ti plaču, a ti sjediš kao kip!” vikao je Ivan dok je zalupio vratima. Zvuk je odjeknuo kroz cijelu kuću, tresući prozore i moju dušu. Ostala sam sjediti na staroj stolici, ruku stisnutih u krilu, dok su suze klizile niz obraze. Ana i Filip su stajali u hodniku, zbunjeni i prestrašeni, gledajući me kao da očekuju odgovor na pitanje koje ni sama nisam znala postaviti.

Ivan je otišao tog jutra, bez riječi, bez pogleda unatrag. Samo je nestao niz blatnjavu cestu koja vodi prema glavnoj cesti, ostavljajući nas u kući koja je mirisala na vlagu i stare uspomene. Prva noć bez njega bila je najduža u mom životu. Slušala sam kako kiša udara po limenom krovu, a vjetar zavija kroz napukle prozore. Djeca su spavala sklupčana uz mene, tražeći toplinu koju ni sama više nisam osjećala.

Sljedećih dana selo je brujalo. “Jesi čula? Ivan ostavio Mariju! Kažu da je otišao kod one iz susjednog sela…” šaptale su žene na bunaru. Nisam im zamjerala. U malom selu poput našeg, tuđe nesreće uvijek su najbolja zabava. Ali mene je boljelo. Svaki pogled, svaki šapat bio je kao sol na ranu.

Novca nismo imali. Ivan je radio na građevini u Zagrebu, slao nešto novca kad bi se sjetio. Sad više nije bilo ni toga. Prvi put sam morala otići do socijalne radnice u općini. “Marija, znaš da nije lako… Ima još puno takvih slučajeva,” rekla mi je gospođa Ljiljana, gledajući me preko naočala. “Ali djeca… Oni ne mogu biti gladna.”

Počela sam prati rublje za susjede, čistiti kuće onima koji su imali više sreće od nas. Ana je prestala ići na folklor jer nismo imali za nošnju. Filip je šutio satima, crtao kuće s velikim prozorima i toplim svjetlom koje nikad nije gasilo. Navečer bih sjedila uz prozor i gledala cestu – onu istu kojom je Ivan otišao – nadajući se da će se pojaviti, makar samo da vidi djecu.

Jedne večeri, dok sam krpala Filipove hlače pod slabim svjetlom žarulje, Ana je tiho pitala: “Mama, hoće li tata doći natrag?” Nisam znala što reći. Lagati joj? Reći istinu? Samo sam je privukla k sebi i šutjela. U toj tišini čula sam vlastitu nemoć.

Problemi su se gomilali. Zima je došla rano te godine. Peć na drva bila je stara i dimila je po cijeloj kuhinji. Drva smo skupljali po šumi iza kuće, često mokri do kože. Jednog dana Filip se razbolio – visoka temperatura, kašalj koji nije prestajao. Liječnica u ambulanti pogledala me sažaljivo: “Marija, moraš ga grijati… I hraniti bolje.” Kako? Od čega?

Jedne nedjelje došla je moja sestra Sanja iz grada. Sjela je za stol i odmah počela: “Ne možeš tako živjeti! Dođi kod mene u Rijeku, naći ćemo ti posao.” Pogledala sam djecu – njihove oči pune nade i straha – i znala da ne mogu samo tako otići iz svega što poznajem. “Ovdje smo doma,” šapnula sam.

Ali selo nije imalo milosti. Djeca su postala predmet sažaljenja i podsmijeha. “Gle ih, jadnici,” govorili su drugi klinci dok su prolazili kraj naše kuće. Ana se povukla u sebe, Filip je sve više crtao.

Jednog dana stiglo je pismo iz centra za socijalnu skrb: “Ako se uvjeti ne poboljšaju, bit ćemo prisiljeni razmotriti smještaj djece…” Taj papir mi je slomio srce više nego Ivanov odlazak. Borila sam se kao lavica – skupljala boce po selu, čistila štale, radila sve što su mi dali.

Noću bih plakala u jastuk da djeca ne čuju. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti stroža s Ivanom? Jesam li trebala ranije otići? Ili sam jednostavno bila osuđena na ovu cestu koja nikamo ne vodi?

Proljeće je donijelo malo nade. Susjed Dragan ponudio mi je posao u svojoj trgovini – nije bilo puno novca, ali bilo je dovoljno za kruh i mlijeko svaki dan. Ana se vratila folkloru uz pomoć učiteljice Mirele koja joj je posudila nošnju. Filipova temperatura se smirila, a crteži su mu postali vedriji.

Ali rana od Ivanovog odlaska nikad nije zacijelila. Svaki put kad bi netko spomenuo njegovo ime ili kad bi prošao netko sličan njemu cestom ispred kuće, srce bi mi preskočilo.

Sada sjedim na istom prozoru kao prije godinu dana, gledam cestu koja nestaje u magli i pitam se: Je li ovo kraj ili tek početak? Može li žena sama protiv svega – protiv osude sela, protiv siromaštva, protiv vlastitih strahova? Ili smo svi mi samo putnici na cesti koja nikamo ne vodi?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li hrabrost ostati ili otići?